U rukama neprijatelja 🔚✔

VJENČANJE

NIA

Krećem se kroz vrt iznajmljene vile, u kojoj će Enzo i Isidora izgovoriti sudbonosno da. Tu i tamo razmijenim nekoliko riječi s gostima, dok pogledom tražim one sive oči.

U ova dva dana pokušala sam na sve načine da dođem do njega, ali sve je tragove dobro sakrio za sobom. Stoga sam poslušala majčin savjet i pustila ga da uživa u miru i tišini.

Sad ga nestrpljivo tražim, jer znam da je došao. Ipak je on kum na vjenčanju.

Ugledam Selenu na drugom kraju, kako razgovara sa organizatoricom vjenčanja. Krenem prema njoj. Ona sigurno zna na kom spratu vile se kum i mladoženja spremaju. Rukom držim dio haljine, dok hodam kako se ne bi vukla po travi.

„Hej", prekinem je dok gleda raspored sjedenja. Organizatorica podigne pogled ka meni, te mi se osmijehne.

„Prelijepo izgledaš", pogledam u njenu zlatnu haljinu bez naramenica i podignutu tamnu kosu, tako da joj je vrat potpuno otkriven.

„I ti izgledaš prelijepo. Mislim da će neko posebno da odlijepi kad te ugleda." Namigne mi. Znam da hoće. Onih 10 kilograma koje sam dobila posle nesreće, zalijepilo se na bedra, kukove i grudi. Moje tijelo sada izgleda ženstvenije znam da se i njemu sada više dopada. I ako će ono biti potrebno da povrati Logana, onda ću ga iskoristiti. Zbog toga je izbor pao na mornarsko plavu haljinu u obliku sirene i debele naramenice koje su klizile niz moja ramena. Zapravo otkrivala su ih. I to je bio moj najveći adut. Logan je obožavao moja ramena, često ih je grickao tokom odnosa, i ostavljao modrice.

„Baš njega tražim. Jesi li ga možda vidjela?" Selena je podigla ruku i prstima prošla kroz kosu. Čak se i namrštila dok je očima šarala posvuda izbjegavajući pogledati me. Pokušava nešto da sakrije, znam to.

„Selena", rekla sam oštrije nego što sam htjela.

„Jesam...vidjela sam ga..Na drugom spratu je, još se nije spremio." Zar je bilo tako teško reći mi gdje je on. Kimnem glavom, te se nasmiješim, jer ne planiram ga tek tako pustiti iz sobe. Krenem prema vili, no Selena me naglo uhvati za ruku, da poletim nazad i skoro padnem na dupe.

„Nia..." Vidim da joj je neprijatno, no očito joj nešto ne da mira.

„Ispljuni više." Želim što prije njemu. Moramo razgovarati.

„Nije sam." I tim riječima mi poput noža raspara srce. „Žao mi je", promrmlja ispod glasa. Kakvu li igru igra sad?

Grubo istrgnem ruku iz njene, te krenem unutra, dok me ona doziva. Ne znam šta pokušava, ali neću mu dopustiti da se samo tako poigra sa mnom, sa mojim osjećajima.

Marširam kroz hodnik, ljutita što je poveo nekakvu glupaču kao pratilju na vjenčanje i tako uporopastio moje planove. Da, sve sam isplanirala. Prvo je trebalo da razgovaramo u miru. Onda bih ga pustila da odradi ulogu, njemu danas namijenjenu. Potom bih ga zavela, odvukla u krevet i ujutru mu rekla za bebu. Ali sada od svega toga nema ništa. Ali imam drugi cilj. Izbaciti iz njegove sobe glupaču milom ili silom. A onda i njemu reći ono što ga ide.

No na tom putu mi stoji ni manje ni više nego Luca Cassano.

„Nia.." Ne znam zašto mi se uopšte obraća, nakon svega. Prvo je govorio kako me voli, kako se vratio zbog mene. A onda me varao. Koliko? Danima? Mjesecima? Da bi me u svoju obranu ponizio i otvorio staru ranu. Vješto se izmaknem i obiđem ga, no on ne namjerava popustiti. Uhvati me za ruku, te naglo okrene prema sebi. Grubo istrgnem ruku iz njegove. Ako ovako nastavim, mislim da će mi ruka u nečijoj ostati.

„Ne. Dodiruj. Me." Prosikćem kroz zube. Stvarno ne želim njegov dodir. Gadi mi se.

„Samo želim da te pitam kako si. To je sve. Nia ne moramo biti neprijatelji."