U rukama neprijatelja 🔚✔

KRAJ ILI NOVI POČETAK

LOGAN

Ništa ne može više da slomi čovjeka, nego saznanje da je zabio nož u leđa ženi za koju bi život dao. U trenutku dok sam sjedio sa ocem i Ameliom, i kratio vrijeme do dolaska Nie, Tia mi je prišla. Od svega onoga što je rekla samo sam razaznao riječ trudna, beba, pobačaj. Bolje da je pucala u mene u tom trenutku, nego što mi je rekla, ono što je bilo sakriveno od mene. Konačno sam razumio taj njen strah. I eto taman kad sam pomislio da možemo uspijeti, krenuti naprijed, njena šutnja me ubila.

Vozim već dva sata prema Monzi. Obilazim sve što mi se nađe na putu. Bijes je preuzeo kontrolu nad mojim tijelom. Pojačavam pritisak na papučici za gas. Tek je dva ujutru, pa i nema toliko saobraćaja. Ništa me ne može spriječiti da uradim ono što sam prije dva dana isplanirao. Moram da stignem tamo prije nego me neko zaustavi.

Ispred mene je ogromni kamion, izbacim lijevi žmigavac i krenem da ga obilazim.

Odjednom u susret mi dolazi drugi. Dodajem gas, umjesto da kočim. Ako se provučem, preživjeću, ako ne onda ću ravno u pakao. Čujem sirene oko sebe, kamion koji obilazim naglo koči, što mi daje dovoljno prostora da se vratim u svoju traku i tako izbjegnem smrt. Jedva.

Skrenem u zaustavnu traku, te naglo zakočim, što prouzrokuje škripu guma.

„Jebem ti! Jebem ti! Jebem ti!" Lupam svom snagom rukama po volanu da se par puta oglasi i sirena. Šta ja to radim?

Kukavica! Eto to sam ja! Kada želim da umrem, umjesto da istrpim svoju kaznu. Treba da živim! Treba svaki dan da podsjećam sebe na ono što neću imati. Na ono što sam mogao da zaštitim, samo da sam znao. Samo da mi je rekla.

I onda kao zbir mog bola, očaja, nemira, tuge nastupi moj slom. Duša se mrvi polako, osjetim kako mi se oči vlaže. Suze mi orose obraze, te osjetim njihovu slanoću na usnama. Zajecam poput djeteta, dok prislanjam glavu na upravljač. Nakon skoro 30 godina suze su me ponovo pokosile. Zapravo dvije žene. Prvi put je to uradila moja majka, sada Nia. No ovaj put se osjećam poput praznog čovjeka, kao da ove suze izvlače sve iz mene i ostavljaju olupinu. Olupinu koja je mogla da ima dom, sina ili kćer ili oboje.

Boli me jer mi nije rekla. Da me voli kao što mi govori rekla bi mi. Sklonio bih je u stranu, sakrio od svijeta ako treba dok sve ono sa Silviom ne bi prošlo. Pružio bih joj dom, ma što god da je poželjela, ja bih dao, samo da je ona srećna. Da su oni srećni.

No očigledno je planirala zadržati dijete za sebe. Nije mu željela oca, onakvog kakav je njen bio. A onda se dogodilo ono što me cijepalo i kidalo na sitne komade sve ove godine. Razumjem zašto je šutjela, ovih 6 godina, ali zašto sad?

Zašto mi nije rekla? Zar me mrzi toliko, da mi je uskratila žal za nečim što je bilo i moje?! Nasmijem se ironično.

„Kretenu, željela se osvetiti, da bi sam otišao!!!" Proderem se, iako znam da me niko ne čuje. „Ne voli te!! Ne želi te u svom životu više, ima druge planove. A i zašto bi, kad si joj uništio život. Uništio si šansu da ikada postane majka!" Ne znam zašto sam se uopšte i vraćao, kada nikada neću dobiti drugu šansu. Nikada nije planirala ni da mi je da. Ja je samo podsjećam na ono loše. Ne na ljubav, već na ono zlo. Ja sam bio dio onog najgoreg što je snašlo u životu. Pa onda nek se i završi tamo gdje je sve i započelo prije 35 godina.

*****

Osvanulo je. Ne udišem život, ne živim ga. Poluživ vraćam se na mjesto zločina. Još uvijek u odijelu od vjenčanja, izlazim iz auta i protežem noge i ruke. Ključ se još uvijek nalazio ispod filadedrona. Pokupim ga, te otključam teška masivna vrata.

„Tu sam!" Obratim se ovim zidovima i njenom duhu usidrenom u ovoj kući. Tu je negdje, mota se, ne dozvoljava mi mir.

Gledam ono mjesto koje je prije šest godina bilo iscrtano krvlju. Njenom.