U rukama neprijatelja 🔚✔

PANDORINA KUTIJA

NAPOMENA: Nije za one sa slabijim želucem!!!

Proljeće je oduvijek izvlačilo ono najbolje iz ljudi. Dobro raspoloženje je vladalo među njima i sve je izgledalo kao da se tek probudilo iz faze mirovanja. Sve je cvjetalo. No bilo je to vrijeme kada su neke tajne trebale da ugledaju svjetlost dana. Da presude nekim ljudima ili da ih zbliže. Ova tajna je bila tako dobro sačuvana, godinama je stajala na dnu ormana. I bila je prekrivena šarenim ukrasnim papirom, da bi skrenula pozornost sa sebe. Ta tajna razdvaja dvoje mladih ljudi koji se uprkos ljubavi koju osjećaju jedno za drugo, ne mogu pomiriti sa prošlošću koja im stoji na putu.

Ali danas je došao taj dan. Dan kada je pandorina kutija morala biti otvorena, kako bi se neke greške ispravile, kako bi se istina konačno otkrila. Kako bi se u cijelu ovu priču uklopio i poslednji djelić slagalice, da bismo dobili konačni epilog.

Biserno plava kosa je lelujala na vjetru dok su koraci odzvanjali kamenom stazom. Svaki korak je bio sve teži i teži. Žena je sjela na klupu pored muškarca u bijelom mantilu.

„Jesi li sigurna?" Ispijao je poslednji gutljaj svog cappuccina.

„ Ne mogu ih više gledati onakve. Pogotovo Niu. Iz dana u dan se kida između prošlosti i budućnosti. Naravno tu je i tajna koju krije od njega." Lomila je prste i okretala burmu na lijevoj ruci.

„Riskiraš da je izgubiš. Mogla bi otići iz zemlje. Mogla bi se opet udaljiti od tebe."

„Donijela sam konačnu odluku. Nia je razumna, neće pobjeći od istine. On će trebati podršku, ona će mu biti potrebna." Uhvatio je za ruku koja je bila tako hladna.

„Imaš moju podršku, ako smatraš da je tako najbolje." Polako je ustala držeći papire u rukama, te spustila poljubac na muškarčev obraz. Okrenula se i zaputila prema mjestu, gdje su je čekali ljudi kojima je prošlost i dalje život zagorčavala.

******

Na drugoj strani grada, Nia je boravila u kuhinji i pripremala veliku šolju kave. Ovih dana njene misli su konstatno lelujale. Često je mislila na njega. Razmišljala je o tajni koju mu krije i posljedicama koje će iz nje proizaći.

Sjela je na stolicu i spustila šolju kave na pult. Od nervoze je lupkala prstima po mermernoj ploči. Telefon je bio nadohvat ruke, ali se bojala pozvati ga. Još uvijek se dvoumila da li da mu konačno kaže istinu ili da mu nastavi lagati. Zapravo ona ga nije lagala, samo mu je prešutjela jako bitnu stvar. No i sama je na svojoj koži osjetila kako istina koja nije izrečena na vrijeme zna da opeče više od same laži.

Ali kako su dani prolazili sve više je ta istina gušila i željela da ispliva na površinu. Svaki put kad bi ga pogledala krivica bi odradila svoju ulogu. I dok je promatrao taj skoro nevidljivi rez na njenom trbuhu, u očima mu se rađala sumnja. Sumnja koju nikada naglas nije izrekao.

Njihov odnos je još uvijek bio napet, svaki put kad bi napravili korak naprijed, uvijek bi ih prošlost vratila dva unazad. Zbog toga se se bojala da bi ga istina mogla u potpunosti uništiti i udaljiti od nje. Bez obzira koliko se dobro slagali u postelji, bilo je tu zrno sumnje, nešto još uvijek nedorečeno. Nešto što je prijetilo da ih zauvijek udalji. A toga se najviše plašila. Da više nikada ne osjeti njegov miris, da ne vidi te oči koje su imale posebnu čar dok bi se osmijehivale njoj. Da više nikada ne utone u njegov zagrljaj.

Nije mogla dopustiti da na svojim leđima ponese toliko krivice, kada nije bio za sve kriv. Svi su to znali pa i ona sama.

Na kraju je prevagnula istina, pa je drhtavim rukama okrenula njegov broj.

No, čovjek planira, a Bog se smije. To je i ona pomislila kada se začulo zvono na vratima, a ispred njih stajao on. Nije mogla ni naslutiti da će pokretanjem brave, zapravo otvoriti vrata prošlosti koja je došla da izmiri račune.