U rukama neprijatelja 🔚✔

NEKA IGRA POČNE

LOGAN

„ Do sutra Nia!"

Prekinem poziv i spustim telefon na obližnji stolić. Osmijeh koji mi je sve vrijeme razgovora titrao na usnama, sada pustim da se širi. To je to. Ovo sam čekao. Za ovo sam živio poslednje 2 godine. Kći Silvia Madurra u mom zagrljaju, sobi, postelji. Nisam mislio da će ovako teško biti s njom. Isuviše mirna, poslušna, nosi tu hladnu masku kao štit. Kao da ispod nje krije nešto. Nije ni čudo da do sada nikog nije imala. Ali zato sam ja tu, da otopim njenu hladnoću i skinem masku djevojke za primjer.

Došao sam ovdje sa samo jednim razlogom i ciljem. Godinama promatrao i strpljivo čekao. I sada kada sve ide po planu, nema ni traga onom zadovoljstvu, ushićenju za koje sam mislio da ću osjetiti. Umjesto da budem srećan, proslavim to izlaskom u grad i djevojkom za jednokratnu upotrebu, ostajem da stojim na istom mjestu i gledam u daljinu. A uspomene naviru i poput traka vežu se oko mene stežući me i prijeteći da me uguše.

Otvorim vrata i uputim se ka terasi. Svjež vazduh mi nije dovoljan, pa raskopčam i dva gornja dugmeta bijele košulje. Izvadim iz džepa hlača kutiju cigareta. Pripalim jednu i brzo povučem prvi dim kao da mi život ovisi o tome. Čim nikotin krene da struji mojim venama, osjetim malu dozu olakšanja. Prizor koji posmatram rukama oslonjen na ogradu terase je prelijep. Sunce polako zalazi iza horizonta u svoj toj ljepoti narandžaste, crvene i žute boje koje se prepliću jedna u drugu. Turisti su zastali na šetalištu duž obale jezera i podigli telefone i fotoaparate u zrak. Nažalost ja to posebno ne doživljavam, jer me trenutno samo dim cigarete može fascinirati.

Nastavljam da povlačim dim za dimom. Skoro čitav život se borim sa ružnim sjećanjima. Kada bih samo mogao da ih zaboravim, izbrišem. Oduvijek sam bio nemoćan pred njima, njihovom surovošću i jačinom kojom su zračila. Nakon što bi se pojavila, noćima sam pokušavao da ih utopim u alkoholu, a dobro sam znao da mi on nikada neće biti od pomoći. Samo je davao osjećaj lažne hrabrosti dok se borim, iako sam svaki put bio olako savladan. Jedino životno bojište na kom sam unaprijed bio poražen. Svake godine taj isti datum, dan kad su došli na naša vrata i rekli da im je žao. Da je više nema.

Iz dubine duše sam je mrzio kao i razlog zbog kojeg me napustila. Koliko je mržnja prema njoj bila velika, utoliko je i želja za osvetom jačala.

Nečije kašljanje me trgne iz razmišljanja, pa se okrenem da vidim ko je.

„Gospodine Crawford, izvinite na smetnji, ali gospodin Anelli je stigao", Nancy, moja domaćica, gleda me suzdržano, bojažljivo. Sigurno je uplašila ova oluja koja mi se ogledala u očima.

„Doći ću za par minuta". Kimnula je glavom, okrenula se i otišla, ostavljajući me da se dovedem u red. Nikada nikom nisam dozvolio da vidi moje promijene raspoloženja, moje unutrašnje borbe. Naučio sam da ih kontrolišem, nikom ne pokazujem i budem uvijek pribran. Osjećaje sam vješto skrivao, jer sam predobro znao da je otkrivanje njih bilo jednako samouništenju. Na taj način ljudi su dobijali moć, kontrolu. Ljudi koji su imali moć znali su dobro koliko daleko mogu ići. Koliko lako mogu manipulisati tuđim životima. E pa došlo je vrijeme da takvog jednog skinem sa trona. To mi odmah vrati osmjeh na lice i masku hladnokrvnosti koja mi je omogućila da dobijem sve ono što sam poželio u životu.

Odgurnem se od ograde, bacim opušak u pepeljaru koja se nalazila na obližnjem stolu. Krenem nazad u kuću. Tamo zatičem Ivana kako sjedi na dvosjedu i gleda u novine koje sam listao prije nego me Nia pozvala.

„O zavodniče, šta radiš sam na terasi?" Ivano vrati novine na sto te mi pruža ruku u znak pozdrava koju prihvatim. „Moram ti priznati da si dobro ispao na naslovnici. Ni ona ne izgleda loše", nastavlja u šaljivom tonu.

„I meni je drago da tebe vidim". Sjednem na fotelju nasuprot njemu. Nancy se tiho prišunja, spusti dva cappuccina na sto i ode.

„Odradio si dobar posao što jest, jest". Obojica pogledamo ponovo u naslovnicu na kojoj se Nia i ja požudno gledamo.