U rukama neprijatelja 🔚✔

NASLJEDNICA

LOGAN

Kako vrijeme može da utiče na ljude, tako i naše nepromišljene odluke mogu da upropaste dan. Zbog jedne takve sada pokisao i umoran sjedim u uredu i promatram jezero. Još uvijek je hladno i oblačno, što je posljedica sinoćnje oluje. Prošlo je podne, a oko mene buka ne jenjava, ljudi ulaze i izlaze iz mog ureda kao da su na kolodvoru. U poslednje vrijeme je konstantno tako i već je trebalo da se naviknem na buku i galamu. Sprat na kome se nalaze prostorije uprave je u potpunosti sređen kao i većina soba, ordinacija i ostalih prostorija. Za kraj su ostale još dvorane za vježbanje i prizemlje.

Dosad sam samo potpisivao naloge i nadgledao radove koji su se odvijali u prostorijama. Nema nikakvih vijesti, pa su mi stoga ruke bile svezane.

Noć je bila duga, teška i neprospavana. Bilo mi je žao, što sam joj sve one riječi sasuo u lice, ali kriva je, jer je izrekla nešto što nije smjela. Dugo sam razmišljao da joj pošaljem poruku i vidim je li bezbjedno stigla kući, ali sam odustao. Jer ja kada rušim ne gledam koga sam u tim ruševinama ostavio, pa ne bi ni trebalo da se okrenem zbog par suza neke klinke.

Ljut sam na sebe, jer sam otkrio neke stvari i po prvi put riskirao plan. Nisam smio spominjati njenog oca, mogla bi shvatiti, pitati, a ja ne znam koliko bih dugo šutio prije nego sprovedem plan. Tek kada ga u potpunosti uništim, saznaće pravu istinu. Ne smijem sebi više dozvoliti onakvu situaciju od sinoć. Ako ne želi prespavati, ne mora. I ne znam šta mi se u glavi zbilo, kada sam odlučio izreći te riječi. Zašto njoj. Ako je kao i sve druge. Do sada sam ih sve morao tjerati iz kreveta, jer su umišljale da želim nešto više. Nakon tri noći provede zajedno, one su već zamišljale kućicu u cvijeću i kako ih pred oltarom čekam. Neke su histerisale, govorile kako sam ih povrijedio. Pojedine bi mi udarile šamar, uništile odjeću samo zato što umjesto da su pažljivo slušale ono što sam im govorio, one su prema mom izgledu brojale koliko sam finansijski težak.

I sada dok čekam Vanessu i Ivana da stignu na sastanak držim telefon u ruci i razmišljam, šta dalje. Ona je mene svojim sinoćnjim odbijanjem povrijedila. Zašto sam se uopšte i osjećao tako? Možda jer je uradila ono što ja čitavog života radim. Odbijam.

Kucanje na vratim natjera me da se okrenem. Nakon mog „slobodno" , Ivano uđe, a za njim i moja tajnica donoseći tri kave. Stavlja tri šolje na sto i odlazi.

„Neko će nam se pridružiti?" Upitam ga nakon što sjedne.

„Vanessa je upravo stigla. Svaki čas će doći ovamo. A šta je s tobom?" Pogledam ga upitno, ne znajući na šta aludira.

„Jesi li se jutros pogledao u ogledalo? Podočnjaci su ti do poda, sav si namrgođen, jutros si vikao na radnike. Šta se dešava?" Uzmem svoju kavu i otpijem gutljaj. Tim potezom mu dajem do znanja da biram šutnju umjesto odgovora.

„ Aaa sad ja znam šta je tebi, mala Madurro. Hajde dok Vanessa nije stigla pričaj mi kako je prošlo sinoć."

„Ti stvarno nikad ne odustaješ. Bilo je dobro." Otpuhnem između dva gutljaja.

„Dobro? Samo dobro?"

„Da bilo je dobro, dok se nismo posvađali."

„Posvađali? Zašto ste se posvađali?" Protrljam lice rukama i sam razmišljajući kako sam tako brzo i nepromišljeno planuo.

„Rekla je ako njen otac sazna za nas, da će me on uništiti. I onda sam se iznervirao i izrekao neke gluposti." Samo me začuđeno pogledao i u trenutku kada se spremao nešto reći, vrata su se otvorila.

„Pozdrav ljudi, kako ste mi?" Vanessa ulazi u kancelariju sva dobro raspoložena, čak i zabacuje svojom plavom kosom, dok hoda.

„Ma bitno je da si nam ti super", dobaci joj Ivano, mjerkajući je.