U rukama neprijatelja 🔚✔

ISKUPLJENJE

           NIA

Ponedjeljak

Bože zakasniću! Tek što sam se zaposlila treba da zakasnim. Trčim kroz hodnik i silazim u trpezariju gdje mama, tata i Neda jedu.

„Polako, kuda žuriš? Prvo doručkuj i popij lijekove, pa onda idi na posao."

„Prijatno, uzeću samo pahuljice zbog lijeka, a voće ću pojesti na putu do posla." Psihologiju ipak nisam upisala. Iako sam fizički bila dobro, još uvijek sam trebala pomoć psihologa. I dan danas odlazim k njemu svake druge sedmice. Niko ne bi želio psihologa koji nije u stanju svoj život da sredi. Kako bi onda rješavao tuđe probleme.

Onda je odluka pala na engleski jezik i književnost. U početku nisam mogla da prisustvujem redovno nastavi, ali kasnije kako je oporavak napredovao, tako sam se i ja više mogla posvetiti predavanjima. Sada već 3 mjeseca radim u gimnaziji, mijenjam profesoricu koja je otišla na porodiljsko. Uspjela sam brzo da se naviknem na radnu atmosferu, i za sada uspješno obavljam funkciju profesora.

„Koliko danas imaš časova?" Pogledam u Nedu, koja već završava s doručkom.

„5 zašto?"

„Treba da odaberem haljinu za vjenčanje pa sam mislila da dođeš po mene."

„Onda se nađemo oko 12 u centru?"

„Može", otpuhne mi poljubac preko stola.

Zvono na vratima naruši do sada mirno jutro.

„Ja ću, ionako bi trebalo već da krenem." Obučem blejzer i otvorim vrata. Dostava.

„Buon giorno."

„Buon giorno."

„Signorina Nia?"

„Da, ja sam."

„Molim Vas potpišite ovdje. Ovo je za Vas." Potpišem papir te uzmem buket crvenih ruža, među kojima se nalazi kartica.

„Grazie", zatvorim vrata. Spustim ruže na pod, te otvorim karticu.

„Ne dozvoli da nam prošlost uništi budućnost, Logan".

Prošlost! On je taj koji je uništio našu budućnost, a ne prošlost. Da nije previše dirao u nju, sada bismo bili skupa. Obuzme me ljutnja, jer on očigledno sve smatra krivim samo sebe ne. Uzmem buket crvenih ruža, te otvorim vrata u nadi da ih bacim. No ispred njih stoje dva muškarca od maločas i nose neko cvijeće.

„Oprostite?" Iznenađeno ih pogledam, ne znajući šta se događa, ali oni se proguraju pored mene i počnu unositi cvijeće. Stojim kao ukopana, dok gledam kako unose buket za buketom ruža, tulipana, kala, narcisa, orhideja. Tata izlazi iz kuće jedva se probijajući.

„Nia šta je ovo?"

„Cvijeće."

„Vidim i sam da je cvijeće, nego od koga je?"

„Od Logana." Očigledno je mislio da će me ovim potezom omekšati.

„Logana? Vratio se?"

„Da, nije ti mama rekla?" Pogleda prema kući te odmahne glavom.

„Idem ja, jer ovdje je već nastala gužva. Samo mi javite gdje ću večeras da spavam od ovolikog cvijeća." Gledam za njim kako odlazi, te se i sama zapitam da li uopšte posle ovog da se vraćam kući, jer skot zna moju adresu. I ko zna šta je još u stanju da uradi.

Mislio je ako mi ispriča svoju tešku priču da ću mu reći, „sve ti je oprošteno".

Krenem prema autu, ali me Neda zaustavi.