U rukama neprijatelja 🔚✔

POSLJEDICE

               Mjesec dana kanije

Septembar je svojim toplim danima nagovjestio da ljeto ipak još nije gotovo. Ljudi su provodili svaki slobodni trenutak vani. Parkovi su bili prepuni djece, koja su se bezbrižno igrala. Milano i njegovi stanovnici su nastavili sa svojim životom dalje. No to nije značilo da su zaboravili ono šta se dogodilo. Još uvijek se potajno šuškalo, zbog čega je djevojci, pronđenoj na putu bila poderana haljina, toliko da su se skoro njeni polni organi vidjeli. Niti šta je radila sa ocem u automobilu u tim kasnim satima. Novine su u početku samo o tome pisale, televizija samo o tome govorila. Novinari su kampirali ispred bolnice, sve dok nisu dobili izjavu od načelnika. Potom su i oni izgubili zanimanje, za život koji su održavali aparati.

*******

Svaka prava ljubav ponekad mora da se susretne sa boli. Ponekad je zbog toga dijele kilometri, a ponekad godine, decenije. Nekada se mora preći dug put od mržnje do oprosta, ali svi na kraju završimo tamo gdje nam je suđeno. Najbolje je to znala Lydia koja je upravo već stoti put prošla kroz vrata bolnice u ovih poslednjih 30 dana. Svaki put suze su kvasile njeno upalo lice. Bio je to odraz nemoći sa kojom se iz dana u dan teško nosila. U ovih 30 dana odlazila je i vraćala se iz pakla i pregovarala sa samim đavolom samo da joj vrati njenu djevojčicu. No sada je nešto bilo drugačije, osmijehivala se dok je koračala hodnikom u kome se osjetio jak miris asepsola. Ispred sobe je dočekala porodica Kafieri. I bio je dovoljan samo jedan pogled, da se oči zacakle od sreće, jer su molitve bile konačno uslišene. Selena joj je pala u zagrljaj, koji je kratko trajao jer im se silno žurilo da je zagrle nakon mjesec dana strepnje, da je možda više nikada neće moći vidjeti ni dodirnuti.

„Kada se probudila?", upitala je Selenu, koja je ostala da dežura ispred sobe za intenzivnu njegu, da bi ona mogla otići na kratko kući, da se istušira i presvuče.

„Neposredno nego si ti otišla. Pregledali su je i nakon što su ustanovili da može samostalno da diše, da srce pravilno kuca, skinuli je sa aparata. Malo prije su je dovezli u sobu. Doktori su još uvijek sa njom, tek kada oni izađu moći ćemo do nje."

Lydia se nasloni na zid, nestrpljivo cupkajući nogom, da je konačno ugleda. Ni ostalima nije bilo lako. Enzo i Selena su osjećali krivicu, jer su svojim postupcima i šutnjom dopustili da je Logan uništi. A trebalo je da je zaustave, da joj kažu istinu, ali kako, kada je bila tako srećna i zaljubljena. Nažalost, niko nije mogao ni naslutiti da će doći do nesreće.

Zvuk otvaranja vrata, sve ih trgne, a doktor izađe iz sobe i priđe Lydii. Uhvati je za ruku i blago joj kimne glavom.

„Uđi sada kod nje, ali posle moramo da razgovaramo."

„A mi?", Selena ga upita, sva nervozna i uzbuđena.

„Da, ali nemojte puno da je zamarate, tek se vratila među žive." Lydia je već krenula prema sobi, ali svaki korak je bio težak, dok se kretala prema krevetu na kom je djevojka nepomično ležala.

„Mila...moja", tada se jecaj oteo iz grudi, gledajući u njeno lice obmotano zavojima. Hvatajući je za ruku, u kojoj je već bila ugniježdena braunila. Spuštala je poljupce na nju i zahvaljivala je Bogu što joj je vratio njenu djevojčicu među žive.

„Ma.aa.mm.aa", nerazgovjetno i tiho je izgovorila, a potom je suza, natopila zavoj ispod njenog oka.

„Biće sve uredu. Sve će se srediti, samo da se ti meni oporaviš."

„Ljepotice moja, jako si nas uplašila", Selena joj priđe i dodirne drugu ruku. „Bićeš ti nama opet ona stara, ništa se ne brini."

Ali svi su znali da Nia više nikada neće moći biti ona stara i da ih očekuje duga i teška borba kako bi ovu djevojku vratili u život.