U rukama neprijatelja 🔚✔

NAJBOLJE ZA TEBE

NIA

Tišina, zloslutna je ispunjavala svaki ugao ove kuće. Stojim kraj prozora svoje sobe, ruke grijem pomoću šolje tople čokolade. Posmatram automobile kako prolaze jedni za drugima, pješaka gotovo da i nema. Kiša je doskora padala. Sada se čuje samo strujanje hladnog vazduha. Kroz glavu mi prolazi sve ono što se sinoć dogodilo. Od večere do naše svađe i mog odlaska. Sve je bilo savršeno, ako ne računam početni strah zbog kojeg sam željela pobjeći. Dok nije zatražio da ostanem. A onda naš dogovor ovjerio ultimatumom. Dodirnem tanku maramu koja mi krasi vrat i skiva tragove njegovih zubi.

Gotovo da nisam ni spavala. Sve vrijeme vožnje razmišljala sam o poslednjem dijelu našeg razgovora. Uz to, osjećala sam se iskorišćeno. Kao da sam bila pijun u nekoj igri. Bolesnoj igri moći i dominacije. I na nekoj sredini između oca i Logana, koji su se zbog ko zna čega mrzili. Sve mi se čini da posao i nije bio baš pretjerano vezan za to.

Mala i velika kazaljka na satu, označile su podne, a zujanje senzora na kapiji da su i roditelji stigli. Izašla sam iz sobe i krenula dole. I tu u podnožju stepenica je bila naša raskrsnica. Raskrsnica mrkih pogleda, napetih tijela, grubih riječi. Naše duše se tu nikada nisu susretale, jer su one bile posvađane i koračale su nekim drugim putevima. Putevima želja, nade i vjere da će se neko od njih dvoje sjetiti biti roditelj. Ja sam stajala na zadnjoj stepenici, Silvana je izašla iz kuhnje, a kroz ulazna vrata su ušli njih dvoje. I tu smo se gledali, pomalo oprezno, distancirano. Majka je izgledala svježe, ali nije bila nešto posebnog raspoloženja. Ovaj put je svoju dugu plavu kosu svezala u rep, a ne u punđu. Iako je prirodno tamna, od svoje 40-te je počela kosu bojati u plavo, tvrdeći da tako izgleda mlađe.

„Dobar dan" , bilo je sve što su rekli, a nas dvije isto odgovorile. Oduvijek je tako bilo. Nema zagrljaja, poljubaca, poklona ili bilo čega što su drugi roditelji radili kada bi se sa puta vratili. Samo su ti hladni i namršteni pogledi uvijek bili prisutni. Batler se potom pojavio sa njihovim koferima i pognute glave prošao pored nas.

„Lydia da pređemo u dnevnu, sada kada smo svi tu", otac je izgovorio to tako napeto.

„Idem ja gore, vidimo se kasnije Nia", Silvanine riječi su odavale distanciranost, od njih, od ove kuće. Samo sam je ja još uvijek vezala za nju, a to što nije izrekla sudbonsno „da" za ovo prezime. Njoj je bilo svejedno, što ne prisustvuje još jednom sastanku koji se odvijao po njihovom dolasku sa „seminara". Namjerno su je izdvajali. Bila je odbačena, samo zbog toga što je voljela nekog ko se njima nije sviđao. I samo što je napravila par koraka prema stepenicama, otac je zaustavio.

„Silvana i ti ćeš nam se pridružiti ovoga puta." Na te njegove riječi, ona se skamenila, a bome i ja. Ako je i ona pozvana na ovaj porodični sastanak, nešto gadno je u pitnju. A koliko gadno to će nam oni predočiti.

Obje krenemo, gledajući se nervozno, držeći se za ruke. Otac je kao i uvijek sjeo u fotelju, majka je zauzela onu desnu do njega. Silvana i ja smo sjele na dvosjed, tačno ispred njih. Napetost se osjeća u zraku, nervoza potiho guši, dok sklapam ruke u krilo i stežem ih. Njih dvoje se dugo gledaju, kao da se očima pokušavaju dogovoriti ko će prvi započeti razgovor.

Otac je uvijek bio strog. Nije trebao ni glas povisiti kada bih nešto skrivila. Njegov pogled je bio sasvim dovoljan da znam da sam u nevolji. Obećao je da nijednu od nas nikada neće udariti. Ali jeste i to samo jedanput. I taj udarac je značio odricanje i brisanje jednog člana naše porodice. Tada je i meni zaprijetio, da ako ga na bilo koji način osramotim i ponizim, da će sve to važiti i za mene. Iako je prolazio kroz šestu deceniju života i dalje je dobro izgledao. Sijede su prekrivale njegovu kosu, ali mu nisu bile prepreka da osvaja žene. Ni ljubavnica nije manjkalo.

„Prije nego počnemo, je li bilo kakvih problema za vrijeme našeg odsustva", započeo je on. Samo nijemo odmahnem glavom, jer trenutno ne mogu sastaviti nijednu rečenicu.