U rukama neprijatelja 🔚✔

OVOLIKO VRIJEDIŠ

NIA

U neko doba noći buka sa prizemlja me probudila. Polako se protegnem i slučajno zalijem haljinu šoljom čaja. Bravo ja! Koliko li je uopšte sati?Ako je Logan već došao, zašto me nije probudio? Izađem iz sobe i nađem se u tamnom hodniku. Krenem polako držeći se za zid do sledećih vrata. Napipam bravu i uđem u sobu. Pokraj vrata pronalazim prekidač, koji po paljenju osvijetli čitavu sobu. I samo jedna riječ wooow. Ova soba je toliko raskošna, da me u potpunosti ostavila bez daha. Ogroman starinski krevet, ormani od najfinijeg drveta. Ogledalo obrubljeno zlatom, pokraj njega četka za kosu od prirodnih vlasišta. Priđem postelji, dodirnem prekrivač, i pod prstima osjetim svilu, onu najskuplju. Kome li pripada ova kuća? Mora da je to jako bogata porodica, ali gdje su oni? I zašto me Logan doveo baš ovdje?

Prije nedo odem, odlučim provjeriti sadržaj ormana. I u njemu zateknem uredno posložene ženske košulje, hlače, kostime, haljine, uske suknje.. Sve je sa potpisom najvećih dizajnerskih kuća Italije. Puder roza haljina mi privuče pozornost, kao da me doziva da je uzmem i obučem. Skinem je sa vješalice gdje je stajala i prinesem svom licu. Miris lavande, brzo zaokupi moja čula, ali kada pogledam marku haljine, shvatim da je ona zlata vrijedna. Bila je to jedna od prvih kreacija modne kuće Versace, unikatna haljina koja se više ne može nigdje kupiti. U novinama sam pročitala da su je nazvali „princess dress". A to znači samo jedno, haljina pripada ženi koja sada ima najmanje 60 godina. Ali kako to da i dalje miriše, jer sumnjam da ju žena još uvijek nosi.

Bilo kako bilo, skinem svoju haljinu i stavim je na krevet, te obučem ovu. Treba mi samo kako bih se vratila kući, a onda ću je očistiti i vratiti Loganu ili je poslati poštom. Krenem iz sobe, ali mi pažnju privuče crno-bijela fotografija žene. Uzmem je u ruke i pogledam u ženu koja se osmijehuje fotografu. Zagledam se u te njene oči koje izgledaju tako živo, ima taj pogled razigrani djevojčice. Njeno lice mi je tako poznato, ali sada ne mogu da se sjetim odakle. Mali dio fotografije zauzima smaragdna narukvica smještena na visoko podignutoj ruci. Ali nije dobro vidljiva, da bih mogla reći da je to ista ona koja sada krasi moju ruku. Prožme me neobičan osjećaj, kao da i ona mene promatra sa jednakim zanimanjem.   Pripada li njoj ova haljina? Ne bih rekla, jer osoba sa fotografije je jako mlada. Vratim fotografiju gdje sam je i pronašla, jer osjećaj je jeziv da se sva i naježim. Izađem iz sobe, samo sa pismo torbicom u ruci.

U hodniku se začuju povišeni tonovi. Vođena njima polako stepenicama krenem u prizemlje. I tada šok preplavi moje lice, moj otac je tu i nešto raspravlja sa Loganom. Po pokretu njegovog tijela vidim da je nervozan, dok je Logan vidno opušten i sve više ponavlja rečenicu, da želi saznati istinu. U svom tom stanju šoka, ostajem da prisluškujem njihov razgovor, ali kada pomene da je zbog sestre došao ovdje, moje drhtave noge same krenu prema njima.

„Ti imaš ovdje sestru? Oče kakve ti veze imaš s tim?" Obojica me pogledaju, prvo iznenađeno, a onda otac ljutito pogleda u haljinu koju nosim.

„Nia šta radiš ovdje? I zašto si obukla tu haljinu?" Svaku očevu riječ isprati režanje.

„Prvo vi meni odgovorite na neka pitanja." Priđem im sada glasno udarajući potpeticama o pod. „Koliko dugo poznaješ mog oca, Logane? Ko je tvoja sestra?" A onda se okrenem prema ocu. „Je li te on pozvao da dođeš ovdje? I kakve veze imaš s njim?"

„Ti si poslednja osoba koja bi trebala nekog da ispituje! I otkud ti ova haljina? Da si je odmah skinula!" Dok otac kroz zube sikće i govori povišenim tonom, Logan i dalje sve to smireno promatra. Dok gledam u njega užasno neugodna jeza silazi sa moga vrata i širi se po leđima.

„Želiš li zaista znati istinu Nia?" Obraća mi se promuklo, dok i dalje ledenim očima promatra haljinu. „Želiš li znati šta nas troje zaista povezuje?" Taj njegov ledeni pogled me boli. Svaka stanica u mom tijelu tu bol osjeća. Svejedno odlučim ostati jaka.