FIANCÉ

Chapter 4.

''Zašto Klara nije išla s tobom?''

''Ona je našla posao.''-iznenađeno ga pogledam-''Da, i ja sam saznao tek jutros. Kaže da je rekla sinoć na večeri. Radi u nekom staračkom domu.''

''Klara? U staračkom domu?''-ironično se nasmijem-''Ona ne voli stare ljude. Štoviše mrzi kada su neki veliki događaji onda mora pozdravljati sve. Zapravo ju ni ne krivim previše zbog toga. Svi imaju kožu kao sušene grožđice,a svima sam toliko narasla i toliko se proljepšala i svi me moraju zagrliti.''-nasmijemo se oboje

''Što misliš kako je meni kada mi na hitnu dođu takvi stogodišnjaci? Mislim, sve pacijente isto tretiram, ali najgore su mi te stare bakice koje imaju srčani pa onda ispituju kako sam ja završio na hitnoj i kako nemam prsten na ruci i da one imaju kćer ili unuku savršenu za mene''

''Radiš na hitnoj?''

''Da, spašavam živote.''-nasmije se-''Nije da se hvalim.''

''Pa sada te više ne mogu gnjaviti sa unukama i kćerima. Imaš prsten na ruci.''-kažem i primijetim da ga ipak ne nosi. Ariana, muškarci stavljaju prsten tek na vjenčanju.

''Mislim da smo stigli.''-kaže i parkira auto.-''Nemam kišobran.''-kaže očekujući moj odgovor.

''Nisam od šećera.''-nasmijem se i otvorim vrata te izađem van na kišu.-''Gdje je stan?''-pitam kada se i on pojavi u hodniku zgrade.

''Sedmi kat.''-kaže i krene prema dizalu, no okrene se kada uoči papir na kojem piše da je u kvaru.-''Idemo stepenicama.''-uzdahne duboko u znak negodovanja

''Što je to za vas doktore? Samo zdrav način života.''-bocnem ga i krenem se uspinjati stepenicama.

''Stan je prostran. S kupaonicom i dvije spavače sobe, dnevnim boravkom i moderno opremljenom kuhinjom. Iz sobe se izlazi na balkon,a iz kuhinje na terasu. Vani je prostran park koji je savršen za obitelji s malom djecom.''-kaže i pogleda u nas dvoje. Jakov otvori usta da nešto kaže no odustane od toga.

''Koliko ti uopće imaš godina? Klara stalno govori da si u srednjoj ali nikada nije spominjala razred.''-kaže skrećući desno u manje prometnu ulicu u kojoj se nalazio treći i zadnji stan.

''Imam šesnaest godina. U veljači sedamnaest i idem u treći razred.''-nasmijem se

''Što ćeš poslije srednje?''-udahnem duboko i pogledam u svoje ruke koje sam držala skupljene u krilu.

''Što bi ja željela ili što će me mama i tata natjerati da napravim?''-pitam usmjereći pogled prema njemu

''Što bi ti htjela.''-kaže i pogleda me u oči te nam se pogledi susretnu. Izgubim se u njegovim zelenim očima. Podsjećale su me na šumu, veliku prostranu šumu u proljeće. On skrene pogled natrag na cestu.

''Ja bih željela raditi u policiji, inspektorica.''-nasmije se-''Ali po njihovom trebala bi ići na medicinu kao Klara.''-udahnem duboko-''Uvijek će biti ljudi kojima je potrebna pomoć. Medicina je unosan posao.''-ponavljala sam riječi-''Ne volim medicinu.''-kažem i shvatim da sjedim u autu s doktorom-''Bez uvrede.''-on se samo nasmije

''Nisam se uvrijedio. Imaš pravo na svoje mišljenje.''-kaže i kratko pogleda u mene no ja držim pogled na cesti-''Da pogodim, imala si neku traumu u djetinjstvu zbog koje ne voliš bolnicu i zato ne želiš imati veze s medicinom.''

''Mrzila sam cijepljenja u osnovnoj školi i jednom sam izgubila svijest na cijepljenju i probudila se u bolnici. S infuzijom u ruci.''

''A joj.''-kaže sa podsmijehom. Udarim ga lagano po ramenu.

''Nije smiješno, još se bojim igli.''

''Pa idući put kada budeš trebala injekciju javi se meni. Kada ja ubodem ništa ne boli.''-kaže i široko se nasmije.-''Što kažeš da nešto pojedemo nakon što pogledamo ovaj stan. Umirem od gladi.''-potvrdno kimnem glavom.

''Jedan long chichen, pomesfrites i Coca colu.''-kažem ženi u kasnim tridesetima koja je stajala iza blagajne. Jakov i ja krenemo prema stolu.

''O moj Bože da sretnem tebe i Klaru negdje nikada ne bi rekao da ste u rodu.''-kaže skidajući jaknu sa sebe i ostavljajući je na naslonu stolice.

''Zašto?''-sjednem na stolicu naspram njega .

''Ona izbjegava ova mjesta. Fast-food restorane. Jede neke salate, ide rano spavati, studira stomatologiju. A ti? Upravo si naručila burger, ostaješ budna do kasno ...''-nasmijem se

''Ne želim potratiti jednini život grickajući salate kao neki zec.''-ubrzo stigne naša hrana te počnemo jesti-''Onda, kada počinješ raditi. Klara je jučer rekla da si našao posao u bolnici.''

''Idući mjesec . Dobar posao, to sam radio i prije, mislim radio na hitnom prijemu ... Mislim da ne bi pristao na niti jednu drugu poziciju u bolnici''

''Zašto?''

''Ma da, da radim na odjelu opće prakse dnevno bih pregledao na desetke bakica i dedeka kojih nešto steže u prsima ,a zapravo im je dosadno pa su došli čevrljati s ostalima u čekaonici bolnice.''-kaže i zagrize veliki griz svog hamburgera.

''Daj užasan si.''-kažem kroz smijeh na što se i on nasmije.

  ''Mislim da ne bi trebala slušati svoje.''-kaže i pogleda me u oči-''Ako želiš nešto idi za tim i ne puštaj ma koliko god ljudi stalo protiv tebe. Inače ćeš zapeti radeći neki posao koji ti se ne sviđa osam sati dnevno sljedećih četrdeset godina. Moji također nisu htjeli da idem na medicinu. Zato i nisam u dobrim odnosima s njima. Htjeli su da preuzmem obiteljski posao, odvjetničku firmu na sebe. No, nisam ih poslušao i sad sam ovdje, radim posao koji sam uvijek želio. Zato nemoj nikoga slušati, ne isplati se.''-dovrši svoj govor te uzme gutljaj svoje Coca-cole-''Mmm... ali ako tvoji pitaju to nisi čula od mene.''-glasno se nasmijem na njegovu zadnju izjavu te poprimim poglede nekoliko gostiju. Nekoliko trenutaka nakon u restoran uđe Veronika. Odmah me uoči i počne odlučno koračati prema meni.