FIANCÉ

Chapter 24.

JAKOV

''Mislim da ne postoji stvar koja tebi ne stoji.''-jebemu Jakove. Zašto mi je jezik brži od pameti? Stisnula je usnice. Nema ideju kako joj ih želim rastvoriti jezikom. Kako ta cura samo utječe na mene. Osjećam se tako ranjivo u njenoj blizini, tako mekano. Osjećam kao da svojim očima vidi direktno u moju dušu. Kada bi mogla to, vjerojatno bi pobjegla glavom bez obzira jer bi shvatila kakvo sam čudovište. Kada bi samo znala što joj želim raditi. Želim je za sebe, ne želim da je nitko gleda. Skoro sam se jučer srušio kada sam čuo da njena mama želi da spava u sobi s Filipom. Pa vrat bi mu zavrnuo ako bi ju samo dotakao. Ne želim ga blizu nje, ne želim nikoga blizu nje. Zato se i gadim sam sebi. Što sam sve spreman napraviti za tu curu. Ona je još klinka, treba joj netko njene dobi. Kao što je onaj klipan Karlo,ali toliko sam ljubomoran na njega. Toliko ljubomoran na to što nije deset godina strariji od nje. Što joj može biti blizu svaki dan i da to ne bude čudno. Što nije zaručen za njenu sestru.

''Kako to da radiš danas?''-iz misli me prekine njen glas.

''Radim pet dana u tjednu, ovaj put se baš poklopilo da ne radim vikendom.''-pokušam zvučati što normalnije, a ne kao neka nakaza koja bi ju povalila ovdje na pola parka. Toliko je želim,a u isto vrijeme joj ne želim nauditi. Želim da zadrži taj svoj sjaj u očima što je duže moguće. Želim ju dodirnuti, želim joj poljubiti svaki dio tijela, obilježiti ju cijelu. Ali ona je samo klinka, ona ima samo šesnaest godina. Pokušao sam udaljiti misli do toga. –''Kako je u školi?''-pitam tek toliko da održim razgovor na životu.

''Dobro, koliko to može biti u školi.''-odgovori odsutno. Nasmijala se. Isuse kako ja volim taj njezin osmijeh. Zagrizem usnu kada se sjetim onoga što se dogodilo jučer. Koliko mi je malo falilo da je poljubim.

FLASHBACK

''Ozbiljno Jakove, idi gore.''-kaže i zavuče se ispod popluna. Kako samo volim tu njezinu odvažnost i svojeglavost. Uvučem se u postelju pokraj nje.

''Rekao sam da neću.''-kažem tiho. Okrenuo sam se prema njoj. Na moju sreću ili žalost kauč je bio uzak te nam je davao jedva dovoljno mjesta da ležimo stisnuti jedno uz drugo, svako okrenut prema onome drugome. I dok je ležala bila je niža od mene. I to sam volio kod nje. Ne postoji stvar koju kod nje ne volim. Bili smo jedno uz drugo, priljubljeni tijelima. Gledao sam je u oči i trudio se ne gledati u usne. Mogao bih ostati ovako s njom zauvijek. Ona je jedina osoba s kojom bih mogao satima sjediti u tišini i ne bi se osjećao neugodno sve dok bi bila u mom zagrljaju. Oklijevao sam. Jedna sekunda me dijelila od tog čina. Jedna sekunda falila je da prekinem sve što imam s Klarom samo kako bih osjetio njene usne na svojima. Ona se pomakne i siđe s kauča preko mene.

''Ti si idiot.''-kaže s podsmjehom. Hvala Bogu nije mislila ozbiljno, nije shvatila da ju želim poljubiti. Okrenula se i krenula stepenicama u svoju sobu. Zagrizao sam donju usnu i promatrao kako joj stražnjica jebeno dobro u toj oskudnoj pidžami koja je pokazivala taman dovoljno da mi uzburka maštu.

END OD FLASHBACK

''Idemo sjesti tamo?''-njen glas ponovno me vratio u realnost. Nisam ni shvatio da grizem donju usnu. Nisam se ni snašao ,a ona je sjedila na jednoj od dječjih ljuljački i lagano se njihala nogama dodirujući pod. Sjeo sam na ljuljačku do nje.

''Često si dolazila ovdje kada si bila mala?''-pitanjem sam je probudio iz razmišljanja. Da mi je znati što se događa u njenoj glavi kada tako odluta.

''Da, često smo dolazili ovdje.''-nasmijala se i pogledala u pod-''Sjećam se da smo Klara i ja tjerale mamu i tatu da nas svaki dan vode ovdje.''-podigla je pogled prema meni, a u očima sam joj vidio onu iskru koju toliko volim kod nje.-''Bila sam toliko sretna u tom periodu života, sve se činilo puno lakšim.''

''Da istina ...''-i dalje sam gledao u nju sa nekim glupim osmjehom na licu. Oko nas mije bilo ljudi, samo nas dvoje. Želio bih skočiti s ove ljuljačke i poljubiti je. Htio sam joj iskidati svu odjeću dok ne ostanemo goli i ne ispuštati je iz ruku. Ljubit je po cijelom tijelu, biti tamo gdje još niti jedan nije bio. Ali kako sam uopće znao da tamo još niti jedan nije bio? U glavi mi se pojavila slika Ariane i onog Karla kako se hvataju u njenoj sobi. Skoro dobijem srčani na tu sliku. Što ako se to stvarno dogodilo? Dok sam ja bio u kući onaj dan kada ga je dovela doma. Melodija zvona mog mobitela me spasi od mojih misli.

''Molim?''-nisam ni pogledao tko je zvao, no odmah nakon pozdrava sam shvatio.-''Dobro krećemo prema vama.''-spustio sam slušalicu i pogled vratio na Arianu koja je čekala moj sljedeći pokret.-''Klara i Filip su popili kavu. Naći ćemo se s njima na pola puta.''