''Zabranjena ljubav je najslađa.''
Ariana. Šesnaestogodišnjakinja. Jakov. Dvadeset šestogodišnjak.
Što se dogodi kada se ljubav pojavi? Između Ariane i Jakova? Što im stoji na putu? Klara, Jakovova zaručnica, Arianina sestra. Deset godina razlike...
''Ja ne mogu na večeru u petak.''-iznenađeno kažem. Tek sam se sad sjetila. Karlo.
''Zašto?''-strogo pita mama.
''A ovaj ... imam planove?''-ovo je više zvučalo kao pitanje nego odgovor. Da joj kažem da idem van sa Karlom natjerala bi me da ga dovedem na večeru i onda popljuvala jer nije ugledni doktor kao Jakov.
''Kakve?''-stisne oči. Natjerati će me da idem na tu večeru makar me grom pogodio grom i ja ostala paralizirana od vrata na dolje.
''Idem van sa prijateljem.''-bez okolišanja kažem i sačekam da vidim njenu reakciju. Ne da mi se više igrati njene igrice, glava mi još uvijek puca.
''Kojim?''-nastavi s pitanjima.
''Zar je bitno? Neka mu kaže da ne može taj dan. Neka idu neki drugi dan.''-usprotivi se tata. To je nešto novo.
''Da, ovaj javiti ću mu.''-počešem se po zatiljku glave.
''Trebala bi ići na mjerenje za haljine za djeveruše.''-kaže Klara i dalje grleći Jakovovu ruku.
''Kakve su to točno haljine? I moram li ja baš bit djeveruša? Zar nemaš neke svoje prijateljice koje ...''-mama me prekine
''Ariana dosta!''-strogo vikne-''Ako ti sestra kaže da ćeš biti djeveruša biti ćeš! Slušati ćeš je i napraviti svaku stvar koju te zatraži u vezi vjenčanja!''-na kraju me pogleda na nekoliko sekundi bez treptanja.-''Tako. Sad kada smo to riješili možemo se baciti na desert.''-nasmije se kao da se ništa nije dogodilo prije par trenutaka. Ona i Klara odu do kuhinje po desert.
''Idem ja popušiti jednu van.''-kaže i ustane se od stola. Tata mi je ovisnik o nikotinu, cigaretama točnije. Iako je uspio smanjiti broj cigareta na dvije ili tri dnevno i dalje ne može bez njih, no mama mu ne dozvoljava da puši u kući pa to radi na terasi.
''Kao da mi jedna nije bila dovoljna, sada sam dobila i drugu kreštalicu za vratom.''-kažem sebi u bradu, no dovoljno glasno da Jakov koji je sjedio ispred mene čuje. Nasmije se na jednu stranu.
''Jednu ću ja riješiti. Pobrinuti ću se da ne bude previše stroga. A drugu, na žalost, moraš podnositi ...''-govorio je polako, sa nekim suosjećanjem u glasu. Mama i Klara su ušle u kuhinji donesle desert, neki kolač. Kratko se nasmijem u znah zahvale Jakovu. Taj čovjek je doslovno savršen. Ja ljepšeg, boljeg i zgodnijeg muškarca u životu nisam vidjela. Te oči, crte lica, a samo način na koji govori, to je jednostavno savršeno. No, ipak ništa nije savršeno, i on ima jednu manu. Zaručen je za moju sestru.
''Jako sam uzbuđena. Sutra je tvoj prvi dan na poslu.''-Klara je rekla i pogledala Jakova. Stvarno, sutra je prvi dan Prosinca. Njih dvoje su ovdje već skoro mjesec dana.
''Ma sranje živo. Ne znam ni što ću obući niti što da kažem Karlu.''-žalila sam se Veroniki i hodala gore dolje po sobi. Zašto me tjeraju na tu glupu večeru? Pa ne udajem se ja.
''Ma naći ćeš već neku haljinu u ormaru. Nego jesi li odgovorila Karlu na poruku?''-pita.
''Ma napisala sam mu 'Ne znam na koju ljepoticu misliš, ali ja sam budna.'.''-citiram joj tekst poruke koju sam otipkala Karlu. To je najbolje čega sam se mogla sjetiti. –''Dosadno mi je. Dovuci se do mene.''-kažem smoreno i sjednem na krevet. Ona uzdahne.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
''Dolazim.''-kaže i poklopi. Procijenim da imam još jedno dvadesetak minuta prije nego ona dođe. Pokušaj ne umrijeti od dosade u tih dvadeset minuta Ariana. Sišla sam u dnevni boravak. Klara i Jakov su sjedili na kauču i gledali TV. Njegova ruka je bila oko njenog ramena, no kada me primijetio maknuo ju je. Prošla sam pored njih bez riječi i ušla u kuhinju. Uzela sam puno grickalica. Čipsevi, čokolade, kokice.
''Očekuješ nekoga?''-upita Jakov kada sam ponovno prošla pred njih u namjeri da dođem do svoje sobe.
''Prijateljicu.''-kažem i nastavim prema sobi. Vratila sam se u sobu i sve odložila na stol. Zaključila sam da je soba u dobrom stanju i da je ne treba pospremati. Što obući na tu večeru. Neku haljinu iz ormara. Prisjetim se Veronikinih riječi. Zamislim se. Trebala bi biti svečana, no pomalo izazovna, tek toliko da mami dignem živac. Nasmijem se kada shvatim da u ormaru imam savršenu haljinu.
''Hej.''-otvori vrata moje sobe i uleti unutra kao specijalac. Tipičan Veronikin ulazak.-''Jakov me je pustio u kuću.''-baci se na krevet-''Dosadno mi je.''-uzdahne
''I meni.''-otpuhnem. Legnem na krevet leđima pokraj nje.-''Hoćemo gledati film? Donesla sam grickalice.''
''Neću ...''-zacvili-''Idemo van šetati. Vani je lijepo.''-pogledam kroz prozor. Istina, bio je jedan od ljepših dana.
''Zašto ne?''-pitam iako je to bio više odgovor. –''Hej, Veronika i ja idemo malo prošetati.''-kažem Klari i Jakovu koji su još uvijek sjedili na kauču. Točnije, Klara je ležala i držala glavu Jakovu u krilu.
''Bi li vam smetalo ako vam se pridružimo?''-pita Jakov-''Ovdje sam već mjesec dana, a još nisam prošetao gradom.''-skrene pogled na Klaru.
