FIANCÉ

Chapter 65.

Već je bio svibanj,a mama i tata još su bili u svađi. Mama bi prigovarala, tata bi se suprotstavljao i ne bi se mirili. Jakov ništa nije govorio Klari jer smo se tako dogovorili, no nebrojeno puta sam požalila to. Kao na primjer prije nekoliko dana kada je išla na prvi ultrazvuk, Jakov je išao s njom. Ili dok je otkrila neku trgovinu s odjećom za bebe, Jakov je išao s njom. Ili dok se slikala svakih tjedan dana kako bi imala uspomene na trudnoću, Jakov je bio na slikama s njom. I lagala bih kada bi rekla da mi to ne smeta, no on bi me uvijek uvjerio da to radio preko volje, i samo zato što sam ga ja zamolila. On je to s Klarom želio prekinuti još kada smo se vratili iz vikendice, no ja sam ga molila da to ne napravi.

S druge strane, Veroniki i Marku išlo je odlično. Nisu bili zajedno, već su bili prijatelji, jako dobri prijatelji, ne prijatelji s povlasticama, to je odvratno, već samo prijatelji. Nekoliko puta bi i Jakov i ja izašli s njima na kavu. Voljela sam te zajedničke kave jer s njih dvoje nisam morala pretvarati da je Jakov samo zaručnik moje sestre. Oni su znali istinu i to je i Jakovu i meni olakšavalo situaciju. Imali bi nekog kome bi se mogli požaliti i dobiti koji savjet. Marko je još nebrojeno puta zvao i ispitivao stvari o Veroniki, a Jakovu to nije smetalo. Zapravo, on onog incidenta s njima nisu se svađali, i bilo mi je drago zbog toga jer se nisam željela miješati u njihovo prijateljstvo.

Filip je često bio kod nas doma. Od kada studira tu, svaki tjedan navrati bar dva puta. Sjedi i razgovara s Jakovom, Klarom i mojim roditeljima. On i Jakov su izgladili odnose nakon one tuče u vikendici, koliko je to moguće jer njih dvojica nikada nisu imali savršenu bratsku vezu.

''Večera!''-čula sam mamu kako viče iz kuhinje. Odložila sam olovku i sišla u kuhinju.

Mama i tata su sjedili na suprotnim čelima stola. Klara se uskoro izvalila na svoje uobičajeno mjesto. Čekala sam da netko počne jesti ili barem nešto kaže no svi su šutjeli. Klara je neugodno pogledavala uokolo. Jakov večeras nije bio s nama, radio je.

''Moramo vam nešto reći.''-mama je hrapavim glasom probila vrlo neugodnu tišinu. U licu je bila ispijena i iscrpljena, kao da je cijelu noć provela plačući. Boljelo me vidjeti ju takvu, iako nismo u najboljim odnosima mama mi je. Znala sam što slijedi. Veronikini roditelji joj rekli da se rastaju za obiteljskom večerom, kao što su to radili i u nebrojenim sapunicama.

''Mama i ja smo odlučili da bi bilo najbolje da se rastanemo.''-tata je bio taj koji je izustio ono što smo svi znali. Osjetila sam suze kako mi se nakupljaju u očima. Klara se već grcala u suzama, vjerujem da su trudnički hormoni tome pridonesli. –''Odlučili smo ...''-tatin glas je podrhtavao, što je bilo vrlo neobično za njega. Njegov glas uvijek je bio snažan i tečan, gotovo mehanički. Volio je mamu, shvatila sam.-''... odlučili smo prodati kuću. I novac podijeliti na pola.''-petljao je prstima. Mama je mirno sjedila i pritom izgledala kao voštana figura. Ruke je ispružila na stolu i prekrižila prste kao da se moli dok je tata izgledao puno nervoznije.

''Klara se uskoro udaje ...''-mamin glas je i dalje bio hrapav. Zadržavala je suze u sebi, to je uvijek radila.

Ne znam jesam li ju vidjela svega dva puta da plače preda mnom. Jednom je to bilo dok je umrla njena mama ,moja baka, s kojom je bila jako bliska, prije pet-šest godina. Moja mama nije imala tatu jer je umro kada je ona bila vrlo mala. Drugi put je bilo kada je Klara odlazila na fakultet; noć kada je otišla čula sam mamu kako plače i tatu kao ju tješi kako je to normalno.

''... ona će živjeti s Jakovom.''-mama nastavi i dalje gledajući u svoje ruke.-''... a ti Ariana,''-sada je pogled usmjerila na mene. Oči su joj se caklile i bile prožete sitnim crvenim žilicama.-''... dovoljno si stara da možeš odlučiti s kime želiš živjeti.''-progutala je slinu i krenula nešto reći no glas joj je pukao i ona se rasplakala.

Klara se ustala sa stolice i zagrlila mamu sa strane te su njih dvije glasno plakale. Jedna suza se skotrljala niz moje lice. Istina je bila da mi nikada nismo bili najsretnija obitelj, ali barem smo bili zajedno. Veronika se kao mala nebrojeno puta žalila da želi tatu. Čak je jednom, gledajući neku seriju u kojoj se ispostavilo da je otac neke djevojčice njen susjed, mjesec dana zvala svog susjeda tata. To ne bi bilo čudno da on nije imao ženu i troje djece.

''Mama i ja bi bili najsretniji kada bi još ovu godinu, dok ne napuniš osamnaest, imamo podijeljeno skrbništvo nad tobom kako bi te oboje mogli viđati.''-tata je dovršio ono što mama nije mogla reći. Nijemo sam klimnula glavom i zatim se ustala.

''Idem u sobu.''-tiho sam dodala. Čim sam im okrenula leđa suze su se nekontrolirano počele spuštati niz moje obraze. Ušla sam u svoju sobu i naslonila se na zid te gorko zaplakala.