FIANCÉ

Chapter 22.

''Ne.''-odgovorila sam kratko i iskreno.-''Jutros sam htjela i njega i Klaru priklati nožem za stolom.''-izgovorim ravnodušno,a on se nasmije. Iz ormarića je izvadio kolonjsku vodicu. Čim ju je otvorio njen miris mi se uvukao u nosinice. Obožavala sam taj miris, tako me podsjećao na njega. Ja sam sada sama s njim u kupaonici,a on je bez majice iz meni nepoznatog razloga. Prisjetila sam se sinoćnjeg događaja. Prisjetila sam se kako sam ga skoro poljubila. Morala sam izaći iz kupaonice. –''Idem se obući.''-izgovorila sam i brzinom svjetlosti izašla. Nisam se željela pretjerano zamarati šminkom. Ionako ću je morati skidati ako bi navečer nanesla novu jaču i upadljiviju. Lice sam prekrila puderom i korektorom pokušala sakriti podočnjake. Zar su me morali probuditi u subotu rano ujutro? Subotom obično spavam do podneva i time razljutim mamu koja se na mene dreka jer sam prespavala 'tjedno čišćenje'. Svoje kratke trepavice sam prekrila debelim slojem maskare te tako učila da izgledaju duže i upadljivije. 'Ali nije toliko lijepo kao tvoje oči.' Prisjetim se Karlovih riječi. Ne volim svoje oči, obične smeđe oči. Ne volim ni svoje pjegice, a ja sam ih jedina u obitelji naslijedila od bake Đurđe, tatine mame. Čak smo jednom u četvrtom razredu osnovne škole učili kako je boja očiju,kao i neke ostale stvari, kao pjegice, nasljedni. No, kako nitko od mojih doma nije imao pjegice, i svi imaju zelene oči, ja sam pomislila da sam usvojena pa sam pobjegla kod bake Đurđe i kroz plač joj objašnjavala da sam usvojena jer nemam zelene oči i imam pjegice. Onda me ona dva sata uvjeravala da ona ima pjegice, ali se ne vide od bora, a da djed ima smeđe oči i tako je moja teorija o posvojenju pala u vodu i prihvatila sam da me roditelji jednostavno ne vole ili me ne smatraju jednako važnom kao i Klaru. Ponekad mi jednostavno dođe da se ubijem pa da mogu 's onoga svijeta' gledati hoće li plakati za mnom.

Na sebi sam imala crne hlače visokog struka i bijelu majicu koju sam nezgrapno ugurala u hlače, preko svega sam obukla sam zimsku jaknu . Čula sam odzvanjanje štikli po hodniku. Klara je sigurno obukla one čizme sa petom i sada će se žaliti da je bole noge pa ćemo morati sjesti u neki kafić. Kako je samo dobro znam. Smiješno je to što ona zapravo ne voli takvu obuću ali je stalno nosi jer nije zadovoljna sa svojih metar i sedamdeset centimetra. Dok sam ja ostala na metar šezdeset i šest centimetara, i tamo stojim već tri godine. Znajući da neću pretrpjeti današnji dan ako se budem zamarala s bilo kakvim petama odlučila sam obući Timberlenice i pričekati ostale ispred kuće. Vani me zapljusnuo val hladnog zraka. U kući je bilo ugodno i toplo,a ova hladnoća me pikala za obraze. Jučer nije bilo ovako hladno. Kroz glavu mi proleti dio dogovora sa Veronikom za ovu subotu. Nismo se u potpunosti dogovorile,ali planirale smo se naći ovaj vikend. Iz džepa sam izvadila mobitel i otipkala njen broj.

''Jutro i tebi.''-pozdravila sam ju kada je završila sa proklinjanjem mog postojanja jer je budim ovako rano. Bilo je gotovo deset sati. –''Mislim da ništa od današnjeg dogovora, idem sa Klarom, Jakovom i Filipom do grada. Da mu pokažemo grad.''-odpuhnem-''A onda navečer idemo van.''-preokrenem očima kao da me može vidjeti.

''Aha, ja sam ionako pokupila neku gripu i sad samo kišem i šmrcam, pa ću se samo vratiti na spavanje.''-kaže pospano i spusti slušalicu.

Klara i Filip su veselo koračali gradom dok mu je ona prepričavala jedan događaj s ljetovanja prije nekoliko godina, a Jakov i ja smo se vukli iza njih.