FIANCÉ

Chapter 75.

JAKOV

''Jakove upravitelj odjela Vas treba.''

''Hvala Marta.''-klimnem glavom i ustanem se sa stolice. Marta se pomakne u stranu kako bih mogao prići,a zatim se i ona vrati u sobu za medicinske sestre.

Ured upravitelja odjela nalazio se na kraju hodnika i obično nije pozivao nikoga u svoj ured, iznimka su bile dvije prilike; nešto vrijedno pohvale, ili ono drugo, i puno češće, vrijedno pogrde ili čak otkaza.

''Uđi.''-hrapavi, glas uništen višegodišnjim pušenjem oglasio se s druge strane vrata nakon što sam pokucao.

''Željeli ste me vidjeti.''-pomalo nervozno prozborim,a on pokaže na stolicu ispred sebe. Prosjedi čovjek ustane sa svoje stolice i popravi svoju kutu naslanjajući se na stol ispred mene.

Godine rada noćnih smjena ostavile su traga na njemu. Veliki podočnjaci i bore bile su samo jedan od primjetnih naznaka toga. Ni cigarete mu nisu išle u korist. Uvijek sam smatrao apsurdnim činjenicu da on puši. Uvijek su nas u školi učili da ne pušimo kako bi čuvali zdravlje i onda voditelj odjela u bolnici puši.

''Da, da.''-uzdahne.-''Jakove nije mi ovo lako reći. ''-promeškoljim se u stolici. Ovo ne može biti dobro.-''Načuli smo ... imamo dokaze da se viđaš s maloljetnicom Jakove.''-na trenutak ostanem bez riječi. Znaju za mene i Arianu? –''Znaš da je to protuzakonito.''-protrese glavom i ugura ruke u džepove kute.

''Ali ja ...''-pokušam mu se usprotiviti jer koliko god ja volio Arianu volim i ovaj posao. Naravno da nju volim više, ali i posao mi igra veliku ulogu u životu. Do ovdje sam dogurao sasvim sam, bez podrške obitelji i ponosan sam na to.

''Nemamo izbora Jakove . Mogli bi tužiti bolnicu.''-ogluši se na svaki moj pokušaj poricanja.-''Jutros su došli ljudi iz policije, dobili su neku anonimnu dojavu ...''-počne mahati jednom rukom po zraku.-'' Znaš da nemamo drugog izbora ...''-udahne i sa sažaljenjem u očima pogleda u mene. –''Suspendiran si. ''-nekoliko trenutaka nisam svjestan što se događa oko mene. Stvarno sam se nadao da je sve ovo samo neki glupi san i da ću se probuditi u krevetu pokraj Ariane.

No, nisam. Ovo nije san. Budan sam. I dobio sam otkaz.

''Razumijem.''-kažem ustajući se sa stolice.

''Samo mi reci ...''-uzdahne.-''Je l' vrijedna toga da ostaneš bez posla?''-ne odgovorim već samo izađem iz kancelarije.

Ljuto zalupim vratima svoje kancelarije i svučem kutu sa sebe. Kako sam mogao to dopustiti? Trebao sam biti oprezniji. Ne se povlačiti s njom po ulicama. Mogli smo još sačekati još godinu dana dok ne napuni osamnaest,a onda se početi povlačiti po ulicama. Suspendiran si. Dobio sam otkaz. Oni koji su suspendirani nikada se ne vrate na posao. Pogotovo ako su spavali s maloljetnicama.

ARIANA

''Došla sam čim sam vidjela ... ''-prekinem sama sebe ugledavši Jakova s čašom u rukama.-''-..poruku. Što se dogodilo?''-skupim obrve dolazeći do njega. Ne odgovara ništa nego nastavlja sjediti u fotelji u istom položaju gledajući u jednu točku na zidu.-''Jakove?''

''Dobio sam otkaz.''-iznenadi me žestina i hladnoća njegovog glasa. Nikada nije zvučao tako.

''M-molim?''-promucam nadajući se da nisam dobro čula.

''Dobio sam otkaz Ariana!''-kaže još glasnije i oštrije nego prošlog puta. Odloži čašu na ormarić pokraj fotelje i ustane se. Izgledao ej tako strano i hladno da sam zateturala korak unatrag.-''Dobio sam otkaz zato što me je netko prijavio policiji. ''-stiskao je zube i koračao prema meni.-''Zbog petljanja s maloljetnicom .''-uperio je prst u mene i dalje mi se približavajući. Leđima sam dodirnula hladan zid i po prvi put sam ga se bojala. Bojala sam se Jakova. Oči su mi se navlažile i suze su prijetile da će se spustiti niz obraze.-''Izgubio sam posao zbog tebe.''-spusti ruku i izraz lica mu postane mekši.

''Znači hoćeš reći da sam ja kriva zato što si izgubio posao?''-otvorim usta u nevjerici.-''A ne. Nećeš ovo svaliti na mene!''-odjednom ga se više nisam bojala. Bilo je to čudno. U jednom trenutku sam ga se bojala,a sada sam kipjela od bijesa.-''Ti si bio taj koji je imao zaručnicu i spavao sa mnom. Ti!.''-uperila sam prstom u njega.

''Oh ma daj kao da si ti bila nevina u cijeloj toj situaciji.''-doda.

''Kako molim?''

''Oh sad se praviš nevinašce. Kao da me nisi pokušala zavesti.''-otvorim usta u nevjerici ne shvaćajući odakle sve ove riječi dolaze.-''Uništila si mi zaruke, brak i sad sam izgubio i posao!''-ponovno je zvučao ljuto.

''Dobro.''-kažem poželim udariti sama sebe jer su me suze izdale i počele se spuštati niz moje obraze.-''Ako misliš da sam sve uništila onda ću otići!''

''Ma daj Ariana čekaj.''-uhvati me za ruku koju hladno istrgnem iz njegove i izletim iz stana, sjurim niz stepenice dok mi se vid muti od suza i pretrčim cestu kako bi se maknula što dalje od njega.

Cijelim putem do tatina stana sam plakala i jecala. Jednostavno si nisam mogla pomoći s činjenicom da smo nas dvoje gotovi. Toliko sam se razočarala u njega da to jednostavno nije moguće opisati riječima. Boljelo je,ali ne tako da bih mogla uperiti prstom u jedan dio tijela i reći da me to boli. Boljelo je psihički. Kao da ne je netko jednostavno isčupao dio mene. Bilo je to gore od bilo koje fizičke boli.

Ulice su mi se mutile,a pred očima pojavljivale svi naši zajednički trenutci. Vjerojatno ću, kada sve ovo završi i kada ga prebolim, ako ga prebolim, poželjeti ošamariti sama sebe jer sam toliko patetična da me to tjera na povračanje.

Nisam mogla vjerovati da sam izgubila osobu s kojom sam mislila da ću ostati zauvijek. Onoga kojega sam voljela kao nikoga do tada, Onoga s kojim sam izgubila nevinost, željela djecu. No izgleda da je to tako u životu. Nekim ljudima jednostavno nije suđeno. Nisam niti prva niti zadnja klinka koja je ostala slomljenog srca jer je sanjala prevelike snove.

Povrijedilo me to što me smatra krivom za sve. Povrijedilo me to što je rekao da sam mu uništila vezu. Što da se ovo sve između nas nije dogodilo? Da su on i Klara ostali zajedno? Bi li bio sretniji? Imao bi posao. I ženu. I dijete. A ja bih i dalje bila slomljena jer je on s mojom sestrom.

 Ali on bi bio sretan.