50. deo

60 5 2
                                    

- Sofija hej, da li ti čuješ sebe? Šta nije u redu? Jutros je sve bilo super. Pričaš mi kako si rizikovala ukor zbog mene. Posle toga mi kažeš da ne treba da budemo zajedno i povrh svega da mogu da budem sa Petrom. Zašto da budem sa Petrom? Neću da budem sa Petrom! Hoću da budem sa tobom! Tebe volim. Tebe volim, da li to razumeš? Nisi mi hir, volim te Sofija! - Jakov je već bio vidno besan. Udario je pesnicom toliko jako da se tanjir okrnjio i parče mu se zabolo u dlan.

* Par sati ranije *

Bio je veliki odmor. Sa devojkama sam sedela na jednoj klupici. U jednom trenutku sam videla da nam prilazi Petra.

- Zdravo devojke. - kratko je izustila kad je došla blizu nas.

- Zdravo. - odgovorila sam kratko a devojke su gledale u mene jer je nisu poznavale.

- Sofija, možemo li popričati na kratko? - pitala je Petra.

- Možemo, reci. - odgovorila sam nezainteresovano. Obično nisam takva prema ljudima ali njena pojava me iritira. Dobro i to što se nabacuje Jakovu.

- Zaista je lično, morala bih sa tobom nasamo da razgovaram. - odgovorila je Petra.

- Dobro, hajde idemo. - rekla sam i krenule smo. Otišle smo u jedan zabačeni deo školskog dvorišta gde nema nikog.

- Vidi, znam da nismo dobro počele naše upoznavanje. - počela je Petra.

- Dobro, skrati, proći će odmor i čekaju me drugarice. - uzvratila sam.

- Imam jednu neostvarenu želju. - počela je ona a glas joj je bivao sve tanji.

- Ja nisam dobra vila da ispunjavam želje a i zašto bih tebi ispunjavala želje? - upitala sam očekujući neki bezazlen odgovor ali njen odgovor me je zaledio.

- Sofija, ja sam bolesna. Imam karcinom pluća, metastazirao je. Živeću još tri, u najboljem slučaju četiri meseca. Dakle, ni srednju školu neću završiti. Ova moja kosa boje šargarepe je perika. Moja kosa je otpala. - ispričala je ona slabašnim glasom.

- Žao mi je Petra. Zar ipak nešto ne može da se učini? Medicina je napredovala, pa svašta leče. - pokušala sam da je ohrabrim. Bez obzira što me je nervirala, nikom ne želim da umre. Ima tek osamnaest godina.

- Da nije metastaze, možda, ovako kažu da ne. - odgovorila je ona.

- Zvala si me zbog Jakova, je l' da? On ti se sviđa. - upitala sam mada sam znala odgovor.

- Malo je reći da mi se sviđa. Jakov se sviđa mnogim devojkama u školi. Ja gajim jača osećanja od sviđanja. - rekla je ona.

- Zašto mu to nikad nisi rekla? Poznajete se tri godine. Bila si ovde pre mene. - upitala sam.

- Nisam nikad skupila dovoljno hrabrosti. Da, poznajemo se od prve godine. Tek krajem prve smo počeli više da se družimo. Bio je sa nekom starijom devojkom, poginula je vozeći motor. Posle njene smrti smo se zbližili ali samo drugarski i ostalo je tako. - ispričala je Petra.

- Znam za Jovanu, tu njegovu devojku. Pričao mi je o njoj, baš ju je voleo. Dobro, šta ti sad očekuješ od mene? Da ti ga poklonim? Pa nije on igračka da ti ga mogu pokloniti. - upitala sam shvativši njenu ideju ovog razgovora.

- Ne tražim da mi ga pokloniš, naravno. Jednostavno, ne želim da umrem sa mišlju da sam nekome pokvarila vezu. - odgovorila je Petra.

- Dobro, znači treba da raskinem sa Jakovom da bi on bio sa tobom? - upitala sam dok mi se po glavi vrzmalo hiljadu misli.

- Ti možeš opet biti sa njim a mene za tri meseca više neće biti. - rekla je ona i te reči su me zaista pogodile.

- Dobro, raskinuću sa Jakovom. - kratko sam rekla.

- Hvala ti. Još nešto bih te zamolila, nemoj nikome da kažeš za ovo. Ne želim da iko zna da sam bolesna. Ne želim da me bilo ko sažaljeva. - rekla je Petra stavljajući ruku na moje rame.

- U redu, neću nikome reći. Samo, ne znam kako će Jakov to prihvatiti. - rekla sam i nakon toga smo se razišle.

Crno i belo - život •završena•Where stories live. Discover now