Budim se u nekoj sobi, beloj,bolničkoj.
- Šta se desilo? - upitam slabašnim glasom.
- Imali ste saobraćajnu nesreću,vaš otac i brat su poginuli. - rekla je žena u belom.
- Ne,ne,ne,ne,ne,ne! Ne može se isto desiti dva puta. Nee! - vikala sam.
- Sofija,Sofija,dobro je. U redu je. - čujem Jakova koji me smiruje.
- Jakove,tu si! - kažem i zagrlim ga na kratko.
- Šta si sanjala? - upita on.
- Sanjala sam da smo imali saobraćajnu nesreću i da ste Oliver i ti poginuli,bilo je strašno. - rekla sam uplašeno.- Pa ne možeš se mene tako lako rešiti. - rekao je on i nasmejao se.
- Kolika god da si budala,ne želim da umreš,ne želim niko da umre. - rekla sam.
Oliver je parkirao auto.
- Stigli smo? - upitala sam.
- Tako je. - odgovorio je Jakov.
Bilo je mračno i nisam videla kuda idem,tek se u kući videlo svetlo.
- Pazi,tu kod kapije ima neka rupa. - rekao je Jakov.
- Baš ti hvala što si mi rekao. - odgovorila sam.
- Hajde deco krećite se. - rekao je Oliver.
- Hoću ja ali ona neće. - rekao je Jakov.
- On je rekao da ima rupa ovde. - rekla sam.
- Oli,sine! - začuo se starački,dubok glas.
- Čiko,doveo sam vam nekoga. - rekao je on.
- Koga? - upitao je starac.
- Doveo sam Jakova da malo razbistri misli. Ovo je Sofija,ona je sad naša ćerka. - rekao je on a ja sam se upitala sa deda Mićom. Kasnije sam upoznala i baba Stanu,biće nam dobro ovde.
Već je bilo kasno i nismo hteli da jedemo ali nas je baba Stana naterala.
- Ako ovoliko budem jela,ugojiću se. - rekla sam.
- Neka,samo jedi,ljubi te baba. - rekla je ona.
- Mi sad idemo da spavamo,vi ako nećete,gledajte televiziju. - rekao je deda Mića.
- Uuu,baš ima nešto da se gleda. - rekao je Jakov.
- Reako si nešto sine? - pitao je on.
- Ništa,laku noć deda Mićo. - rekla sam.
On je otišao u drugu sobu.
- Taman kad pomislim da si normaln,vidim da si onaj klasičan naduvanko. - rekla sam.
- A ja kad pomislim da si ti normalna,vidim da si ona ista koza. - rekao je on.
-Kaže mi umišljeni. - rekla sam i pošla prema sobi gde je trebalo da spavamo.
- Čekaj,šta? Spavaćemo u istoj sobi? - pitao je on.
-Ako nećeš,ima ovde klupa,mislim da će ti biti udobno. - rekla sam i nasmejala se.
- Hm,pa i ne baš. - rekao je on.
- Ja prva idem da se presvučem. - rekla sam i pošla ka kupatilu.
- Baš me briga,ja ću u sobi,nemam čega da se stidim. - rekao je on.
' Sigurno imaš čime da se ponosiš. - rekla sam,ne znam ni sama zašto. Dok sam se sa njim svađala,svađala sam se,sad sam previše opuštena.
- Da mi nisi sestra,pokazao bih ti. - rekao je i namignuo.
- Stvarno si retard. - rekla sam i gađala ga nekim velikim jastukom. On je bio mnogo težak pa je samo pao.
- Ma našla sam sa kim da se prepirem,ti si budala,najveća. - rekla sam i otišla da se raspremim,ovaj put stvarno.
* Jakovljeva perspektiva *
Od kako smo došli u selo,sve ide dobro. Možda je tata bio u pravu što me je ovde poslao. Da sam došao sam,umro bih od dosade a ovako će biti zabavno. Ležim na krevetu,na vrata ulazi ona u onoj letnjoj pidžami i puštene kose. Jeste koza ali je slatka.
- Dođi kod mene. - rekao sam.
- Zašto bih? - upitala je.
- Pa da ne spavam sam ni ti sama,šta ima veze,sestra si mi. - rekao sam.
- Neću. Brat i sestra smo samo na papiru. - rekla je.
- Nisi nikad spavala pored momka? - upitao sam.
- Ne razgovaram sa majmunuma. - rekla je,legla i cela se pokrila iako je bilo jako toplo.
YOU ARE READING
Crno i belo - život •završena•
RomanceŽivot nije crna rupa bez dna iako nam nekad tako izgleda. Život nije ni bela svila koja nas krasi iako bismo to voleli. Šta je onda život? Život je sve ono između crnog i belog. Kako život vidi šesnaestogodišnja devojka koja je osetila 'ukus' belo...