- Ljubavi,jesi uzela svoj ranac? Vreme je da krenemo. - čula sam mamin glas.
- Da,evo ga tu. Samo da uzmem violinu i možemo da krenemo. - rekla sam radosno.
- Dušo mamina,violina se ne nosi na more. - rekla je blagim glasom.
- Zašto? - upitala sam.
- Zato što na more idemo da se kupamo,sunčamo,odmorimo. - rekla je ona uzimajući moj ranac.
- Ali mamice,meni je odmaranje kad sviram violinu,to me umiruje. - pokušala sam da je ubedim.
- Sofija,nećemo nositi violinu na more. - rekla je strožim glasom ali ipak milim.
Dobro,mogu da se pozdravim sa njom? - upitala sam.
- S kim? - pitala je mama odsutno.
- Sa Songitom. - rekla sam sltako,nevino,dečije. Inače,svoju violinu sam zvala Songita jer sam smatrala da ako lutke imaju ime,treba da ga ima i violina.- Hajde,pozdravi se. Dolazim po tebe za pet minuta. - rekla je mama.
- Draga moja Songita,izvini što ne mogu da te ponesem. Misliću na tebe. Brzo će proći ovi dani dok nisam tu. Ostaćeš u svojoj torbi,nećeš se isprljati. Kad se vratim,sviraću te ceo dan,proizvodićemo najlepše zvukove. Volim te Songita. - rekla sam,prešla prstima preko nje i gudala,zatvorila je i ostavila na njeno mesto.
Mama me je izvela iz kuće,tata je već čekao u autu. Smestila me je u moje sedište i krenuli smo.
Gledala sam kroz prozor i uživala u pogledu. Išli smo preko neke planine,čini mi se da je to bio Zlatibor. Sunce je već bilo zašlo,hvatao se prvi mrak.- Sofija,ljubavi,tu je tvoj jastučić. Uzmi ga pa odspavaj malo,ima još dosta do mora. - rekla je mama.
- Dobro mamice. - rekla sam.
To je zadnje čega se sećam. U sledećem momentu sam bila u nekom nepoznatom prostoru,sve je bilo belo i hladno iako je bilo leto.
- Evo,budi se. - čula sam nepoznati glas.
- Ko ste vi? - upitala sam.Ja sam sestra Ivana. - rekla je ljubazna žena.
- Ja nemam sestru. - rekla sam.
- Ja sam medicinska sestra. - rekla je žena.
- Gde su mama i tata? Zašto sam ovde? - upitala sam uspaničeno.
- Dušo,imali ste saobraćajnu nesreću. Tebe smo uspeli da spasimo,ali tvoji mama i tata su... - zastala je.
- Oni su otišli na nebo? - upitala sam a suze su već navirale.
- Da. - izgovorila je tiho.
Verovatno su mi tad dali neki lek za smirenje jer se više ničega ne sećam. Posle par dana su rekli da sam dobro i opuštena sam iz bolnice. Po mene su došli neki ljudi iz centra za socijalni rad,trebalo je da me vode u dom.
- Molim vas da prvo idemo mojoj kući. Songita me čeka. - rekla sam.
- Ko je Songita? - upitala je visoka plava žena.
- Songita je moja violina. Obećala sam joj da ću se vratiti sa mora i da ćemo svirati. - objasnila sam.
- Da li znaš gde si živela? - pitala je.
Rekla sam adresu i oni su me odveli tamo. Songita je stajala tako kako sam je ostavila. Rekli su mi da mogu da uzmem šta želim iz kuće. Uzela sam najnoviju sliku sa mamom i tatom koju sam imala,sa mog 6. rođendana i Songitu. Ništa drugo mi nije bilo potrebno.
•
•
•
Spuštam buket crvenih ruža na grob svojih roditelja. Ponovo je taj dan,volela bih da nikad nismo išli na more. Prošlo je 10 godina.
YOU ARE READING
Crno i belo - život •završena•
RomanceŽivot nije crna rupa bez dna iako nam nekad tako izgleda. Život nije ni bela svila koja nas krasi iako bismo to voleli. Šta je onda život? Život je sve ono između crnog i belog. Kako život vidi šesnaestogodišnja devojka koja je osetila 'ukus' belo...