- Gde je Duda? - upitala sam kad smo ušli u kuću.
- Duda spava. Vas dvoje nemojte raspakivati kofere,samo prepakujte i dodajte šta vam treba za more. Večeras putujemo. - rekla je Magdalena.
- Mi nećemo ići. - rekao je Jakov kratko.
- Koji 'mi' ? - upitala je Magdalena.
- Sofija i ja. - odgovorio je on.
- Ti nećeš na more? Jakove,šta mutiš? Šta ćeš da uradiš Soki? - skočio je Aleksej na Jakova.
- U redu je Aki,neće mi ništa uraditi. Pričali smo dosta dok smo bili tamo i rekao mi je da dosta ličim na njegovu bivšu devojku i to ga je uplašilo. - rekla sam.
- Šta,na koju tvoju bivšu ona liči? Šta lupetaš?- upitao je Aleksej, a Jakov se rastužio.
- Liči,ista je kao Jovana. - rekao je Jakov.
- Ne bih da se mešam,ali Jovana je bila moja drugarica i Sofija ne liči na nju,jedino što je imala crnu kosu i zelene oči. - rekao je David.
- Jedino... - rekao je Jakov,ustao i otišao na sprat.
-Nisi morao da ga diraš u tu ranu. - rekla sam.
- Ooo, pre dva dana ti je skoro oči iskopao a ti ga sad braniš. - rekao je Aleksej i prekrstio ruke kao da se ljuti.
- Pričali smo Aleksej,nekad čoveku treba iskreni razgovor. Da li je u redu da nas dvoje ne idemo? Ja znam da kuvam,neće nam ništa biti. - pitalala sam.- U redu je,možete ostati. Ne želimo nikoga da primoravamo. - rekla je Magdalena i zagrlila me.
- Hvala ti,idem da vidim kako je Jakov. - rekla sam i pošla gore.
Kucnula sam na vrata i sačekala njegov odgovor.
- Aleksej,ne želim da pričam sa tobom,mani me tvojih izvinjenja na koja te je mama naterala. - čulo se iz sobe.
- Nije Aleksej,ja sam. - rekla sam tiho.
- Uđi. - čula sam pa sam ušla.
Sedeo je na krevetu,a svuda oko njega su bile fotografije.
- To je ona? - kratko sam upitala.
- Da. - kratko je odgovorio i skrenuo pogled u stranu.
- Vidi Jakove... - rekla sam podižući njegovu bradu.
- Ja znam kako je kad izgubiš nekog dragog,ja sam izgubila roditelje. Potpuno te razumem što se toga tiče. Moram ti nešto reći,nešto što sam naučila za 10 godina u Domu. Imamo crno i belo kao dva najveća kontrasta. Život nije ni jedno ni drugo,život je mešavina. Crno i belo zajedno čine život. Gubitak roditelja je za mene predstavljao nešto strašno,imala sam 6 godina. Znaš li kako je kad u 6 godina ostaneš bez ikog i jedina uteha ti je violina? Strašno. Međutim,imala sam dobru vaspitačicu,posle godinu dana sam upoznala dobrog druga,tu je svetlost počela da ulazi u moj život. Vrhunac je dostigla onog dana kad sam saznala da dobijam novu porodicu. Međutim,ti me nisi dobro prihvatio,počela sam da osećam neku prazninu i to me je bolelo. Srećom,to smo rešili. Malo crnog,malo belog,to je život. Moraš to naučiti i ponosno koračati kroz život. - završila sam ja svoj monolog a on me je gledao u oči.
Do sad nikad nisam obraćala pažnju na to,Jakov ima neodređenu boju očiju. Nisu zelene, a nisu ni plave nego nešto između toga. U tim njegovim neodređenim očima je zasijala iskra.
- Ti si mnogo jaka devojka,divim ti se. Hvala ti.- rekao je on.
Uveče oko devet,naši su otišli na put.
- Pa,sad smo sami. Sad ćemo da zovemo društvo. - rekao je on kad smo zaključali kapiju i išli prema kući.
- Kakvo društvo? - upitala sam ozbiljno.
- Ma šalim se,zvaću samo Vuleta da dođe. - rekao je on.- Hej Vukane,sine srpski. Gde si ti? Hajde dođi kod mene da upoznaš moju divnu seku. - rekao je Jakov.
- Pa ne znam, tu je Peka kod mene. - odgovorio je Vukan.
- Nema veze,neka dođe i ona. - rekao je Jakov.
- Hajde,videću šta kaže. - rekao je Vukan pa su završili poziv.
- Ko je Peka? - upitala sam znatiželjno.
- Petra,naša drugarica iz razreda. - rekao je Jakov.
Petnaest minuta kasnije,začuo se zvuk interfona.
Došao ti je drug,idi da otvoriš. - rekla sam.
- Ajde ti otvori. - rekao je on.
- Zašto? - upitala sam.
- Mlađa si. - rekao je.
- Neka ti bude. - rekla sam i otišla da otvorim.
Minut kasnije,na vratima ispred mene stajao je momak srednje visine,smeđe kose i braon očiju. Pored njega je stajala niska devojka, zelenih očiju i riđe kose. Na sebi je imala samo neki top i jako kratak šorc. Nisam neko ko sudi po izgledu ali ovo mi se baš ne sviđa.
YOU ARE READING
Crno i belo - život •završena•
RomanceŽivot nije crna rupa bez dna iako nam nekad tako izgleda. Život nije ni bela svila koja nas krasi iako bismo to voleli. Šta je onda život? Život je sve ono između crnog i belog. Kako život vidi šesnaestogodišnja devojka koja je osetila 'ukus' belo...