PARIŠKA MORA

1.DIO (I. Sezona)

Priča kaže: 

1864. godina

U srcu Pariza u siromašnoj uličici Rue Cremieux živio je nekoć stari prosijak sjede kose i guste brade, crnih očiju i jos crnjeg uma.
Nosio bi dugi, stari, sivi kaput pun zakrpljenih rupa i tako provodio dane odlazeći ranom zorom, proseći i vraćao bi se u kasni suton u svoju drvenu kolibu sa slamnatim krovom koji prokišnjava na bezbroj mjesta.

Gospodin Mael bio je tmuran čovijek koji nije volio ljude i nije baš puno pričao, ali od uloge prosijaka i nije baš puno zarađivao jer su se ljudi sablažnjavali i zaobilazili ga.
U njegovom pogledu bilo je nešto nedokučivo ljudskom umu, nešto mračno i tajnovito.

Rue Cremieux bila je uličica svakojakih zbivanja, a najmanje onih dobrih.
Godinama ta ulica pamti samo plač i jecaj zbog sve one nestale, nevine dječice koja su bila željna slobode i igre.
Strah se već odavno proširio tim mjestom pa djeca provode vrijeme u kućama pod strogim nadzorom ,a igru mogu zamišljati samo gledajući kroz prozor na sve one poljane što ih primamljuju.
Sve češće na oglasnim tablama u tom kraju osvanjivali su portreti djece, koje su neutješni roditelji ručno izradjivali u nadi da će se pojaviti bilo kakav trag, ali trag se nebi pojavio nikada.

Novi dan i još jedan portret i to od Betty, kćeri uglednog trgovca znanog svima u tom kraju, Louisa Becpuerela.
Louis se nije mogao pomiriti sa situacijom te je sam odlučno krenuo ka kolibi starog Maela sa vilama i bakljom da mu osvjetli šumski put, uvjeren da je on odgovoran za sve.

Louis je zanemarivao nagovore i upozorenja kako će i on stradati na tom putu, jer se još niko nije usudio proći tim putem osim starog Maela.

Evelin je bila Bettyna majka koja se nije držala strogih suprugovih naredba da ostane kod kuće ,te je kriomice pošla za njim.

Louis je ostao zaprepašten kad je na pola puta vidio dječije šalove, šlapice, kaputiće i kapice kako su razderani i razbacani po tlu.

Bespomoćno sjede na otpilano deblo i drhtavim glasom sam je sebe ohrabrivao "hajde, zbog kćeri".
Kada je pognuo glavu ugleda drveni broš svoje kćeri koji joj je on izradio još za prvi rođendan.
Skupivši tako hrabrost i stigavši pred kolibu starog Maela čuo je dječije glasove i smijeh:
"En ten tini sava raka tika taka bija baja buf",
"...8,9,10, tko se nije skrio magarac je bio"...
I sledio se od straha.