PARIŠKA MORA

3.DIO

Dok su tako oboje sjedili, držeći oruđe u rukama, pokraj onesviješćenog Maela i razabirali misli, došli su do zaključka da ga odmah treba vezati.

Zavezali su ga za stolac.
Munje su parale oblake, a vjetar je viorio snažnim krikom kao da jeca i okrenu snažan pljusak.
Kapi kiše uvukle su se kroz slamnati krov koji je prokišnjavao i kapale su na jedini izvor svijetlosti u toj ionako mračnoj prostoriji i ugasile svijeću.

Nastala je tama, a Louis i Evelin pretrnuše od straha te se ukočiše u mijestu, ne znajući što da učine.
Kako je sve bilo crno, nisu vidjeli ni starog Maela, a ni put za van, jedino što im je preostalo je da se smire i čekaju zoru koliko god teško bilo.

Jos jednom opipaju starca da vide da je na mijestu te u zagrljaju legoše na pod.
Nakon dugo vremena supružnici Becquereli su napokon zaspali, mada to nije bilo lako pokraj psihopata i ubojice.

Sunce proviri iza tromog brda i baci svoje zlaćane strijele prema prozoru kolibe koja je bila okupana rosom.
To je blještavilo probudilo Evelin koja brzo protrlja oči i uperi pogled prema stolcu na kojem je trebao biti Mael.

Nema ga!

-Uskliknu Evelin.

Nema ga!!!

-Viknu još jače.
Na to se probudi Louis i ostade u čudu, no brzo se sabere i zagrli svoju suprugu.
Pomireni sa situacijom, zajedno krenuše kući.
No Louisov pogled zapeo je za ogrbotinu na drvetu, a Evelin uoči Bettynu mašnicu malo iza kolibe.

Dok su išli ka mašnici ugledaju puteljak koji je izgledao pomalo sumljivo.
Bespomoćni i očajni iskušali bi sve nebi li bar našli tjelo svoje kćer i pokopali je kako to malo nevino djete zaslužuje.

Dok su se opreznim koracima spuštali niz puteljak, mogli su vidjeti razne tragove, poput nekih komada odjeće, ogrebotina na drvećima...

Evelin više nije mogla i samo se srušila na tlo od pomisli da će možda vidjeti beživotno tjelo svoje kćeri, ali je ubrzo došla k sebi i ugledala zabrinutog Louisa kako je doziva.

Louis joj je strogo zapovjedio da ostane tu gdje je i da se ne miče, a da će on izviditi situaciju jer se već nadzirao kraj puta.

Tako je i bilo, Louis je pošao dalje sam, ali ono što je usljedilo sledilo mu je krv u žilama i samo je ukočeno gledao u monstrumski čin.

Bilo je to jezero puno djece, čija su beživotna tjela plutala po površini, a kada je uzdigao pogled, ugledao je svoju bespomoćnu kćerku
na lađi sa maramom u ustima i povezom oko očiju, zavezanih ruku uz pratnju starog Maela.