PARIŠKA MORA

8.DIO

Lunapark se već odavno zatvorio i pao je mrak, a osiguranje je bezbrižno spavalo ni ne sluteći da je u jednom od šatora stari ludjak koji sprema masakr.

Dok je Mael pripremao noževe, vješti Louis se već oslobodio užeta i čekao je pravi trenutak da ga zaskoči, ali on nije okljevao ni trena i prvi nož je već letio prema maloj Betty.
Louis je tada nesebično u sekundi ispružio ruku koju je ošrica probola..

Tako u bolovima izvadi nož iz ruke i dok je krv curila na sve strane s njime oslobodi Evelin i Betty i uputi ih vani, dok se on obračuna sa starcem.

Starac je pružio ruku da uzme jos jedan nož ali ga Louis tada sustiže i zabode mu nož u rame.
Louisu je bilo dosta svega i bilo mu je svejedno hoće li biti ubojica, te je izudarao Maela i onako slabog vukao ga je do kaveza sa lavovima.
Otvori gornja vrata i ubaci starca da ga lavovi razderu.

Nije želio gledati taj prizor i brzo napusti šator i krene u potragu za ženom i kćeri.
Nije trebao dugo tražit jer su bile ispred šatora i odmah mu potrčale u zagrljaj.

"Gotovo je, idemo kući"- reče Louis
I tako podjoše na kolodvor koji je bio u blizini lunaparka.

No prija nego što je vlak došao, Evelin je natjerala svog muža do obližnje ambulante da mu saniraju ranu.
Proveli su tamo par sati, za par konaca na Louisovoj ruci koja je bila u zavojima i tada ponovo krenuše na kolodvor.

U Louisovoj glavi se odvijao loš predosjećaj, bilo mu je žao što nije ostao i gledao kako lavovi kidaju starca, da se napokon uvjeri kako je sve gotovo jer je imao osjećaj kako taj čovjek ima devet života.
Preživio je požar i nož u utrobi, ali je Louis ipak mislio kako lavove ne može preživjeti.

Već je prošlo pola sata od kako su čekali vlak, Evelin je morala na zahod, a Louis je ostao zarobljen u svojim mislima.
Maloj Betty pažnju je privukao štand u daljini sa šećernom vunom pa podje neprimjetno do njega, a da nikoga nije obavjestila.

Evelin se vratila sa zahoda i zatekla muža samog, strašno se prepala, a i Louis je ostao u čudu kada je vidio da Betty nema.

Tažili su je posvuda, ali od nje nije bilo ni traga ni glasa.

Prošla su dva sata, a njihova kćer se nije pojavila pa bespomoćno dočekaše svoj vlak na koji se nisu htjeli ukrcati dok ne nadju Betty.

Kada je Evelin podigla glavu prema jednom vagonu, ugledala je lice svoje kćeri sa rukom starog Maela preko njenih usta.

A sa drugom rukom držao je papirić kojeg je prislonio na prozor sa kratkom porukom:

"Lavovi ipak nisu bili tako gladni."