PARIŠKA MORA

19.DIO

Neprimjetno je hodao iza njega sa spremnom puškom koja će mu presuditi.
Louis ga je strpljivo pratio, ali starac se samo vrtio u krug i uvjek je išao istim putem, Louisu je to već bilo sumnjivo i više nije mogao čekati.

Nasloni pušku na njegovu glavu, "gotovo je, okreni se, želim te gledati u oči!"-reče Louis.

Starac se polako okrenu, tada se Louis zaprepasti i zbunjeno odmjeri čovjeka koji uopće nije bio Mael.

Ali, kako kad je sve isto, šešir, kaput, visina, odmah je Louis shvatio da je to bila zamka.

Panično je otrčao prema kući i uletio kao munja , pogledom tražeći ženu i kćer.
Pretražio je cjelu kuću, ali ih nije bilo.

Spusti koljena na tlo, kao da mu je tjelo ostalo bez snage i viknu iz svega glasa od gorčine što mu se nakupila kad je shvatio da se dogodilo ono čega se najviše bojao.

Dok je bespomoćno klečao na zemlji, Evelin dotrči sa vana sva izbezumljena i zagrli ga.

"Gdje je?"-povika Louis.
"Odveo je, trčala sam, ali nisam uspjela."- jedva izusti drhtavim glasom.
"Kojim putem?"-reče Louis
"Prema šumi izvan sela."-odgovori Evelin.

Louis je znao da ne može stići, jer je Mael jahao, pa i Louis uze konja od susjeda i pohita ka šumi.
Jedino što je mogao čuti, je šuškanje lišća, pa zastane na trenutak.

Tada je začuo vriskove, bili su Bettini, slijedio ih je u nadi da će spasiti svoju kćer.
Konj kojeg je Louis jahao bio je star i već se umorio, iako ga je Louis svim silama tjerao naprijed.

Više nije čuo ni vriskove i izgubio je svaki trag, igubio se u vremenu i prostoru, a mrak je dosegao vrhunac, srećom bio je pun mjesec i osvjetljavao mu je put koliko toliko.

Ali ubrzo je našao puteljak i odlučio ga sljediti, jer se nikako nije htio vratiti kući bez kćeri.
Dugo je išao tim putem i konj je već bio umoran pa su morali stati kraj jezera da napoji konja i da se odmore.

Louisu je mjesto bilo poznato, pogledom je kolao po jezeru i tada se svega prisjetio.
Bilo je to jezero u kojem su bila tjela sve one djece i na jezeru na kojem je Mael držao njegovu kćer zarobljenu.

Odmah je sjeo na konja i ubrzo ugledao tračak svjetla kojeg je slijedio.
To svjetlo ga je vodilo k staroj Maelovoj kući koja je izgorjela u požaru.

Kada je napokon došao, na tom mjestu je stajalo veliko stablo, na kojem je bio obješen fenjer, koji je osvjetljavao prizor od kojeg se Louisu srušio čitav svijet.

Bilo je tu beživotno tjelo njegove kćeri koja je visjela na užetu sa omčom oko njenog vrata.
Pokraj nje bio je Mael koji se hladno smješio, Louis tada uze pušku i bez okljevanja opuca Maelu u glavu, a on na mjestu pade mrtav na tlo.