PARIŠKA MORA

2.DIO

Louis je ipak prišao staroj, mračnoj kolibi koja je izgledala kao kuća strave, sa svom tom paučinom i razbijenim prozorima.
U kući nije bilo svjetla i mrak je bio posvuda.
Louis je hodao oko kuće nebi li ugledao nekakv tračak svijetla ili možda neki trag.

Iza njega se odjednom ukazao gospodin Mael koji se prišuljao nečujnin koracima sa dugačkim drvetom koji je bio postavljen u zraku, spreman za bolni udarac u glavu.

Louis nije ni slutio što mu se sprema, ali mu je ipak unutarnj glas govorio da se okrene, što on i učini, ali iza njega nije bio nitko.

Tako obilazeći oko kuće shvati da su dječiji glasovi prestali i pomisli da je to samo bila njegova podsvijest koja mu je stvarala glasove od straha i zaključi da je sve to samo umislio.
Uvjeren da starog Maela nema, hrabro zakorači na glavna vrata i pređe prag.

Tako hodajući kroz Maelovu kolibu i otvarajući sva vrata dođe i do zadnjih i uđe u prostoriju koja se sastojala od samo jednog stola i stolice.
Na stolu je bila do pola istrošena svijeća sa jarkim plamenom.
Na stolu je bila i tinta sa perom, a vosak je kapao na trošni papir sa porukom:

"Ako misliš da ima smisla tražiti kćer onda sigurno znaš dobro kopati"

Louis uoči lopatu što je stajala u kutku, te uze onu svijeću i njome kruži po sobi gledajući dječije crteže što su ugljenom šarali po zidu.
U njegovim očima nazirao se bjes,ljutnja,strah,bol i suze od kojih se susprezao.

U kući je bila jeziva tišina koju je prekinulo škripanje vrata, ali Louis je bio duboko u mislima da to nije ni primjetio.
Dok je zgroženo gledao u pismo iza njega su se vrata lagano otvarala i sitnim neprimjetnim koracima Mael se došuljao sa istim drvetom u namjeri da ga dokrajči.

Snažnim zamahom pođe prema Louisovom zatiljku, ali ga prekide snažan udarac u glavu i sruši se na zemlju.

"Evelin, što radiš ovdje"- povika Louis.
Bila je to njegova supruga koja je udarila starog Maela onom lopatom što ju je on priredio za iskapanje njihove kćeri.