PARIŠKA MORA

20.DIO (Kraj I. Sezone)

Nakon toga Louis je stajao deset minuta zaleđen u šoku od svega što se tada dogodilo.
Niz blijedo lice potekla je rijeka suza iz izvora, njegovih očiju u kojima se nadzirala gorčina i tuga.

Iako još nije bio svjestan situacije u kojoj se nalazio, smogne snage da drhtavim rukama oslobodi svoju kćer od užeta, skine njeno tjelo na vlažno tlo i po posljednji put je zagrli, iako je znao da ona ne može uzvratiti, a sve što je on tada trebao je njen zagrljaj.

Kiša je počela padati, kao da je i nebo zaplakalo kad je vidjelo kako Louis neutješno grli svoje malo djete, kao da nije svjestan da više neće čuti njen veseli glas, i cipelice koje su skakutale po kući,
da više neće vidjeti njezino neprekidno nasmješeno lice koje je bilo duga među svom onom tamom što ih je godinama pratila, i da više neće osjetiti njene ručice oko svoga vrata.

Tada mu pogled pobjegne na Maela, tugu zamjeni bjes, pa uze onu pušku i ispuca na njega sve one metke što ih je nosio sa sobom.
Vukao je njegovo tjelo i ubacio ga u jezero u nadi da će s njim potonuti tuga, ali i želja za osvetom.

Uzeo je Betty u naručje i nosio je do kuće.
Evelin ih je odmah ugledala sa prozora i pojurila k njima.

"Uspio si! Hajde dušo probudi se!"- reče Evelin gledajući Betty i milovajući je po kosi.
"Evelin ona ne spava, mrtva je"- jedva Louis izusti drhtavim glasom.

Kad je to čula odmah joj je pozlilo, uhvati se za Louisa i ostade bez svijesti.
Nekoliko sati kasnije, sve je bilo spremno, Betty je bila obučena u bijelu, svilenu haljinu i položena na bjelu postelju, a oko glave svio joj se vjenac od najljepšeg cvijeća.

Evelin je došla k sebi, ali nije bila u najboljem stanju, pogotovo kad je vidjela lice svoje kćeri, i njene usne koje su još izgledale nasmješeno.

Povorka je krenula na obližnje groblje, gdje je stajao veliki raskošni drveni spomenik sa pozlaćenim detaljima, koji je izradio Louisov dobar prijatelj, a pored njega grobnica u koju je Betty trebala ispratiti svoje roditelje, ali sudbina je odlučila drugačije.

Bila je puno ljudi na sahrani, čak cjeli Rue Cremieux , sva rodbina i ljudi iz okolice.
Louis i Evelin su tješili jedno drugo i u zagrljaju ubacili crvenu ružu u grobnicu.

Bilo je tu mnogo ljudi, Louis i Evelin su ih znali sve do jednoga, ali ubrzo je došao nepoznat čovjek u dugom kaputu i velikim crnim šeširom, koji mu je prikrivao lice, ubacio je ružu u grobnicu i izrazio sućut obitelji Becquerel.

Tada čovjek podignu pogled prema Louisu, a on ga odmah prepozna...

————————————————————
KRAJ 1. SEZONE
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
****************************************
HVALA!
————————————————————
2. SEZONA——>