PARIŠKA MORA

16.DIO

Kada je ušao, ostao je zgrožen prizorom, Evelin je ležala na operacijskom stolu u modricama sa povezom na očima, ruke i noge su joj bile prikovane uz krevet sa lancima, po prekrivaču je svuda bila krv i bilo je očito da je stari ludjak mučio svakojakim medicinskim spravama i trovao je inekcijama koje su se nalazile razbacane po podu, a od Maela ni traga.

Duga cjev koju je nosio sa sobom samo mu ispade na pod, a od šoka ni riječ nije mogao izustiti, samo se nečujno približio i pogladio Evelin po kosi, na što se ona trznu misleći da je Mael.

"Ja sam!"- reče Louis skidajući joj povez sa očiju.
"Znala sam da ćes doći, sigurno si pročitao poruku koju sam ti ostavila na ogledalu."-reče ona.
Kada je oslobodio, podigao je prekrivač, a njeno tjelo je bilo puno modrica i posjekotina.

Louis je bio bjesan i spreman ubiti tog psihopata čim ga pronađe, ali je ipak sam sebe smirivao i nije htio ništa govoriti Evelin da je ne zabrinjava.

Bila je jako slaba pa je Louis stavio u kolica koja su se nalazila uz stol, te je odveo k lječniku da joj sanira rane.

Već je pao mrak i nakon nekog vremena oporavka u bolnici, Louis i Evelin su pošli kući, ali ni tamo situacija nije bila dobra.
Kamo god pošli i što god napravili Mael je uvjek korak ispred njih.

Bili su u blizini kuće kada su kroz prozor uočili sjenu u obliku čovjeka sa visoko podignutim nožem prema drugoj sjeni, najednom se nož mahom zabije u drugu sjenu koja tada nestade sa prozora.

Evelin tada vrisnu, pa nestade i prva sjena, a Louis pohita u kuću i nadje Alicino mrtvo tjelo na tlu, prošli su ga trnci od pomisli što bi tek moglo biti sa Betty.

Panično je obilazio kuću i zavirivao u svaki kutak i tražio je po cjelom kraju, ali nje nije bilo.
Očajan Louis još je jednom pravio portret sa njenim likom koji se po drugi out našao na oglasnoj ploči u Rue Cremieuxu.

Nakon nekoliko dana, održana je Alicina sahrana i prošlo je već dosta vremena, ali u kući Bequerelovih i dalje je vladao nemir i strah.

Louis je neumorno tražio svoju kćer, ali uzalud, jedino što je uspio saznati od stare susjede je kako je mala Betty otrčala južno od sela prema rijeci u šumi.

Louis je uvijek volio šetati uz rijeku, to ga je opuštalo i smirivalo, dolazio bi tu kad mu je god bilo teško, pa tako i ovaj dan, iako je već pretražio rijeku i ovaj bi put bacio pogled prema vodi koja je se ulijevala u jezero.

Ovaj put mu je pogled zapeo za crvenu maramu u daljini na kraju jezera.

Odmah je prepoznao, bila je Bettina.