PARIŠKA MORA

14.DIO

Jacques se borio sa gorčinom i naletom misli koji su mu nalagali da se mora osvetiti.
Glad za osvetom bila je još jača nakon što je pokopao brata.
Da, ovaj put Mael je stvarno bio mrtav, svaki put bi se izvukao kroz ušicu igle, ali ovaj put mu nije uspjelo i nije uspio sačuvati svoj život.

Što se mora pomutiti u čovjekovu umu da bi vlastitom sinu uništavao život?
Ali to pitanje nije mučilo Jacquesa koji je po cijele dana razmišljao kako doći do Louisa, jer je sada u sigurnoj kući, to je bio njegov jedini problem.

Ovaj put je razmišljao kako bi mu mogao nauditi kroz Evelin.
Dugo je smišljao kako će to učiniti, ali mu ništa nije padalo na pamet.
No onda se sjetio njene dobre naravi, ne odoli da ne pomogne čovjeku u nevolji.
Zaodjenuo se u potrgani kaput sa kapom koja mu je prekrivala lice i sjeo odmah do sigurne kuće u kojoj su se oni nalazili.

Skupio se na pod i stavio malu posudu, baš kao prosijak.
Nije trebalo dugo da ga Evelin opazi, odmah je ugrabila par novčića i istrčala vani da ih položi u posudicu.
Nije ni slutila što joj se sprema, naivno se približila Jacquesu koji ju je ugrabio i onesvijestio maramicom.
Uzeo je za ruku i vukao niz ulicu gdje je skrenuo u šumski puteljak.

I još jedanput njene su oči izgubile sjaj, sjaj plavog mora što ga sunce miluje u sred vrućeg dana, sada su bile boje mora u kojem se u sumraku utapa sunce, ali ipak na njima se mogao vidjeti oblik prostorije gdje se nalazila kada se probudila.

Posvuda se nalazilo sjeno na kome je ona ležala zavezanih ruku, a na klimavom stolcu u sredini prostorije stajala je svijeća koja je bila prijetnja svom tom sjenu.

Kroz poderanu odjeću nadzirale su se modrice i ogrebotine, od puta kojim je Jacques vukao.
Paničnim pogledom tražila je prosijaka kojem je htijela pomoći, ali sve je bilo tako tiho da je mogla čuti i otkucaje svoga srca.

Neugodna tišina ispunjavala je prostor nemirom.
Evelin je znala da će svaki čas netko doći po nju, ili smrt, ili spas.
Znala je da je Louis već posvuda traži, to je ono što je od svega najviše plašilo jer je znala da je Jacques u blizini i bojala se da mu ne naudi.

Tada se ustala i krenula prema vratima, jer jedino što je tada mogla je vikati za pomoć.