PARIŠKA MORA

12.DIO

Dotrčaše jedan s prednje strane, a drugi na stražnja vrata, oprezno su se približavali sobi gdje su bile gđa Beauovir i Evelin.

Dok je Betty čekala iza vrata, Louis je uletio u sobu sa puškom i ugledao svog oca kako drži nož naslonjen na vrat gđe Beauovir, a Evelin je ibezumljeno držala stolac u rukama.

Louis je pokušavao smiriti Jacquesa, ali svakom njegovom novom riječi, nož se sve više utiskivao u vrat gđe Beauvir, sve dok nije potekla prva kap krvi.

Tada se iza Jacquesa najednom stvorio gdin Beauvir i udario ga u glavu bocom koja je stajala iza njega na stolu i on pade na pod.
Dok je još bio u bolovima i hvatao se za glavu, gdin Beauvir ga je nastavio tući do besvijesti sve dok ga Louis nije odvukao i izbacio van.

Dok su gđi Beauovir sanirali ranu, Louis je u svoj toj strci zaboravio na Betty, kada je pretražio cijelu kuću i shvatio da je nema, istrčao je na glavni put, ali kako je već bilo kasno, ulicom nije nitko prolazio.

Bespomoćno je odlučio krenuti natrag, ali je najednom začuo kasakanje i konjska kopita.
Naprijed je konjanik odjeven u crno ruho sa crnim šeširom, a natrag je sjedio njegov otac koji je rukom prekrio Bettina usta i gledao ga hladnim pogledom.

Brzo se vratio natrag po Beauvirovog konja i odjahao za njima, ali kočija je samo nestala u magli i više ih nije mogao slijediti.

Ali po osjećaju koji mu se motao po glavi odlučio je nastaviti i krenuti u smjeru njegove stare kuće.
Kada je već prešao polovicu puta  opet je začuo kočiju i ubrzao je došao do nje.

Ali nije mogao ništa učiniti osim vikati da stanu.
Ipak kočija nije stala, ali Louis i Betty su komunicirali pogledom, što Jacques nije ni primjetio,

Najednom Louis je prišao kočiji tako da je skoro mogao dodirnuti, a mala Betty ugrize Jacquesa za ruku kojom je prekrio njena usta i odgurne ga.

Louis joj je dovikivao da skoči, iako je na tren posumnjala, Betty ipak skoči i uhvati se za sedlo i Louisovu ruku, on je pope na konja i krenuše natrag bez osvrtanja.

Nije mogla dočekati da vidi svoju majku, da se odmori u njenom krilu kao nekada, iako je ona neće prepoznati.

Napokon su stigli, Betty je uzbudjeno gledala svoju majku kroz prozor, glava naslonjena na zid, a oči gledaju u prazno, tada je malu Betty obuzela tuga, ali ipak radost je prevladala jer je napokon stigao taj trnutak nakon toliko puno vremena.