PARIŠKA MORA

11.DIO

Betty je plakala, suze su se samo redale i klizile niz obraze, ništa joj nije bilo jasno i bila je prestrašena.
Tada se Louis smirio, zagrlio svoju kćer i slušao je dok mu je ona sve pričala:

"Vi kažete da ste moj otac, a ja vas ni neznam, živim ovdje sa svojim djedom otkad su mi roditelji umrli, a sad sam u potpunosti zbunjena."- izusti kroz plač.

Louisu su u isto vrijeme navirale suze i ljutnja, tuga i bjes, ali njemu je samo bilo važno to što je pronašao svoju kćer, to je ono što ga je smirivalo i nada da će se oporaviti i vratiti svojoj kući.

"Kćeri, moraš mi vjerovati, hajde idemo" -reče.
Pogledom je kolao po prostoriji i ugledao željeznu oprugu pa s njom vješto otvorio vrata.
Znao je da je Mael u blizini, pa se držao na oprezu, tada uze Betty za ruku i povede je.

Već su se poprilično udaljili od drvene nastambe i kroz maglu koja nije popuštala, krenuli su dalje.

Najednom začu se zvuk kola i konjskih kopita, ali od magle se nije vidio prst pred nosom, tada Louis osjeti snažan udarac u zatiljak i pade na pod, ali je još bio pri svjesti i nije ispuštao iz ruku Betty, koja je bila prestravljena.

Ali tada se Betty najednom istrgne iz njegove ruke, a još ošamućeni Louis napipa kola i čvrsto se uhvati za njih.

Kola su krenula, a siroti Louis se vukao po podu, ali je napokon našao malo snage i uspio se popeti na kola.

U tom trenu vidio je uplašenog Maela kako ga pokušava omesti naglim skretanjem, ali mu ni to nije uspjelo pa je samo iskočio iz kočije.

Kočija se nije zaustavljala, išla je sve brže i brže.
Tada se konj otkači a ispred kola odjedom se nađe veliki ponor koji je za Louisa i Betty značio samo smrt.

Betty je bila čvrsto vezana za ruke i noge, a ponor se bližio.
Louis se svim silama trudio osloboditi kćer, ali to je bilo gotovo nemoguće u tom trenutku.
Svaki Bettyn krik kao da je strujio tjelom i budio strah i jezu.

Louisu je još preostalo da odveže noge, ali uže je zapelo među daske, a ponor samo što nije bio pred njima...