The Nanny /L.T./

4. poglavlje

Događa se isti scenarij kao i prvi puta kada sam došla pred ovu veliku kuću. Vrata mi otvara dečko s irskim naglaskom i labirintom hodnika me vodi do ureda gdje me čeka Louis. Dečko zatvara vrata, ali ovog puta ostaje s nama unutra. Louis i dalje gleda u svoj laptop i kao da nema pojma da smo mi ovdje ili namjerno ovo radi. Povećava moju nervozu i ide mi opasno na živce. Kako ovaj čovjek ima sposobnost dignuti mi živce a još nije ni riječ progovorio? Nadam se da ga neću previše gledati na ovome poslu. Kada god bude sa svojim djetetom ostavljat ću ih same samo da njega ne gledam.

Nakon čini mi se vječnosti, podignuo je glavu i oboje nas pogledao. Lagano se nasmiješio, ali se brzo uozbiljio. Ustao se i stao pred nas. Imam osjećaj kao da sam u ravnateljevom uredu i da sam napravila neko sranje u školi. I misli li ovaj idiot danas progovoriti? Stalno me drži u neizvjesnosti. Mislim kako će mi sada reći da nisam trebala doći jer nisam dobila ovaj posao. Onda bih ga sigurno lupila šakom i ne bih oklijevala.

„pa gospođice Poppy, stigli ste. Malo kasnite, ali ovog puta ću to zaboraviti. Drugi puta ne pravite tu grešku." Pa on i govori! I odmah počinje sa svojim bezobraznim stavom. Sa mnom neće tako pričati. Prekrižila sam ruke na prsima i pogledala ga suženim očima.

„pa mogla bih vam reći da je bila gužva u prometu ili da mi auto nije radio, ali to bi bio čisti klišej." odgovorila sam jednakim bezobraznim tonom. I zakasnila sam jednu prokletu minutu. Trebala sam malo hrabrosti da uđem opet ovdje.

„dobro. Ovo je Niall. Moj odvjetnik, moj glasnogovornik, a prije svega moj najbolji prijatelj." Pokazao je na dečka pokraj mene. Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila mu se. Odahnula sam kada mi je uzvratio. U naša dva susreta stalno je bio ozbiljan pa sam se i njega malo plašila, ali ovaj njegov osmijeh mi ulijeva povjerenje. Pružila sam mu ruku.

„drago mi je, gospodine."

„molim te zovi me Niall." Uzvratio je stisak. Kimnula sam glavom i još šire se nasmiješila. Nekakav čudan osjećaj mi je prošao u stomaku. Nisam mogla opisati što se događa jer nisam razumjela. Već drugi puta se ovako osjećam u njegovoj blizini. Nadam se da ću u njemu imati prijatelja jer mi je ovdje potreban jedan.

„dobro, dosta toga. Sada me pratite", rekao je Louis i krenuo van. Niall je zakolutao očima na što sam se ja zahihotala. Definitivno ćemo biti prijatelji. Louis nas je pogledao preko ramena pa se namrštio. Pratila sam ga dok mi je pokazivao kuću. Ono malo što sam vidjela prvi dan nije ništa u usporedbi sa ovim. Svaka soba je bila ogromna i imala je svoju kupaonicu. Stvarno ne razumijem kako netko može živjeti u ovolikoj kući. Pa nitko se s nikime ne vidi. A možda je on to i želio. U vrtu sam vidjela dečka kako kosi travu bez majice. Malo sam zastala na prozoru i zagledala se u njega. Maleni leptirići su mi zaplesali u stomaku. Bio je visok i imao je prekrasno tijelo. Svaki mišić je bio na svome mjestu i ništa nije bilo viška. Kada je podignuo glavu i pogledao me, ostala sam bez daha. Gospode, bio je čisti seks. Namignuo mi je pa se vratio svome poslu.

„prestani sliniti i prati me", čula sam oštar glas iza sebe pa sam se trgnula. Krenula sam za Louisem koji je stajao pred nekim vratima. Malo sam se zakašljala kako bih se primirila. Koji je ovo vrag bio? Dugo se nisam ovako osjećala zbog nekog dečka i taj vrtlar me je protresao do srži.

„ovo je soba moje kćeri. Moja je dolje niz hodnik, a tvoja će biti preko puta njezine. Želim da..."

„čekajte malo. Moja soba? Živjet ću ovdje?" prekinula sam ga i u nevjerici gledala u njega. On želi da ja živim ovdje. Bila sam sigurna da ću morati putovati svaki dan na posao, ali mi se čini da on ima sasvim nešto drugo na pameti. I kako ću se ja pobogu snaći u ovome dvorcu? Nisam ljubitelj ovolikih kuća.