27. poglavlje

2K 103 19
                                    


Max se raširila preko cijelog kauča pa sam ja pala na pod. Jauknula sam kada sam udarila glavom. Ona me je pogledala preko ruba pa mi se nasmiješila s isprikom. Uvijek mi ovo napravi. Kada spavam s njom, raširi se preko cijelog kreveta ili kauča, a ja završim na podu. Sjela sam i lagano prošla prstima preko glave kako bih umanjila bol.

„žao mi je zbog toga. Znaš da volim spavati kao morska zvijezda." Ovo nije prvi puta da sam na podu i sigurna sam kako neće biti zadnji. Zadnji puta sam joj kupila veliki krevet kako bih i ja mogla stati u njega, ali sam svejedno završila na podu. Uvijek sam se njoj uvlačila u krevet kada bi grmjelo i sijevalo.

„navikla sam na to. Jesi li gladna?" Zagledala sam se u njezine otečene oči i nježno joj se nasmiješila. Ispod očiju joj je bilo crno od maskare, a oči su joj bile crvene i umorne od plača.

„umirem od gladi. Idem se samo istuširati." Podignula sam se sa poda te ju uhvatila za ruku. Ona me je pogledala i tužno mi se nasmiješila. Pokušavala se praviti kao da se jučer nije dogodilo ništa, ali nije joj uspijevalo.

„jesi li dobro, Max?"

„nisam, ali potrudit ću se da ova bol brzo prođe. Ne mogu disati zbog boli." Kimnula sam glavom i kratko je zagrlila te je ona otišla u kupaonicu. U životu postoje pet faza tugovanja, a moja prijateljica je odmah skočila na treću, depresija. Potrudit ću se kako bih je izvukla iz toga. Znam da je boli i da pati, ali bol će proći kao što je i došla. Samo joj treba malo vremena.

Poslije doručka sam pokušavala nagovoriti Max da odemo malo u šetnju, ali ona nije bila raspoložena za to. Samo je sjedila na kauču i zurila u prazno. Mrzila sam je gledati takvu i nisam više znala kako da joj pomognem. Jedino znam da je nikada neću napustiti u ovom trenutku.

„imam ideju. Uvod u anatomiju, doktor McDreamy i nas dvije. Kao u stara vremena. Što kažeš?"

„nisam sigurna."

„hej, nikada ne smiješ odbiti doktora McDreamya. On nas čeka, Max." Veselo sam zaigrala svojim obrvama dok sam stajala ispred nje. Ona mi se široko nasmiješila i kimnula glavom. Ovo je bio njezin iskren osmijeh i trudit ću se da ga ponovno vrati na svoje lice. Znala sam da ona nikako ne može odbiti našeg doktora. Njega ne može nitko odbiti.

Na brzinu sam nam ispekla kokice te sam ubacila petu sezonu i sjela pokraj nje na kauč. Krajičkom oka sam je vidjela kako zainteresirano gleda našeg doktora i smije se s Christinom. Znala sam da je naša omiljena serija pun pogodak. Vratit ću ja svoju staru Max.

Negdje na sredini četvrte epizode moj mobitel se oglasio. Poruka od Louisa. Misliš li se ti danas vratiti kući. Moram na trening uskoro.

Zakolutala sam očima na njegovu poruku. Znam da sam još jučer izašla iz kuće jer sam morala biti sa Max, ali i Aurora me sada treba. Ne želim da je Louis ostavi samu kod kuće. Samo je pitanje, kako ću ostaviti Max samu? Bojim se za nju jer je stvarno slomljena i nikada je nisam voljela ostavljati samu kada je u ovakvom stanju.

„moram se vratiti kući, Max. Louis ide na trening i Aurora će biti sama."

„u redu je. Ja ću nastaviti gledati našeg doktora." Pogledala sam je dok je ona još uvijek gledala u televiziju. Stvarno je ne mogu ostaviti samu u ovom stanu.

„pođi sa mnom. Nas tri ćemo se lijepo zabaviti. Pozvat ćemo i Lottie."

„hvala ti na pozivu, Poppy, ali ipak ću ostati kod kuće."

„molim te, pođi sa mnom. Ne želim te ostaviti samu."

„znam da se brineš za mene, ali bit ću ja dobro. Obećavam ti. Poslat ću ti poruku samo da budeš mirna." Nekoliko trenutaka sam oklijevala jer je stvarno nisam htjela pustiti samu, ali sam ipak kimnula glavom. Ostavit ću je samu na kratko, a onda ću se vratiti s Aurorom. Društvo će joj goditi.

The Nanny /L.T./Where stories live. Discover now