The Nanny /L.T./

14. poglavlje

Obukla sam plavu haljinu bez leđa koja je bila uska do struka, a širila se do malo iznad koljena. Nanijela sam malo maskare i crvenog ruža na svoje usne. Kosu sam nakovrčavala i pustila je da lagano pada niz moja leđa. Obula sam crne cipele na visoku petu i zagledala se u ogledalo. Dugo se već ovako nisam sredila. Zadnji puta je to bilo kada smo Alex i ja slavili svoju drugu godišnjicu. Sada nije vrijeme da ga se opet prisjećam. Rođendan mi je i nema mjesta prošlosti. Još jednom sam se pogledala u ogledalo i krenula prema dolje. Louis je odveo Auroru njegovoj mami jer će on večeras biti s nekim prijateljima vani.

Tata me je dočekao pred ulaznim vratima sa raširenim rukama i širokim osmijehom na njegovom licu. Privukao me je i snažno me zagrlio.

„sretan ti rođendan, djevojčice."

„hvala ti, tata."

„ona više nije djevojčica, Nathan. Sada je odrasla žena." Odmaknula sam se od tate kako bih zagrlila strica Johna.

„ona će uvijek biti moja djevojčica", rekao je tata. Max me je privukla u zagrljaj i snažno me stisnula.

„sretan ti rođendan, najdraža. Ne mogu vjerovati koliko si stara." Pogledala sam je i podignula jednu obrvu. Tek mi je 25 godina, a i još da napomenem da je ona starija od mene četiri mjeseca. Odmahnula sam glavom i nasmiješila se. Pružila mi je malenu kutijicu i lagano se nasmiješila.

„otvori je odmah", rekla je zapovjednim tonom. Kimnula sam glavom i otvorila je. Izdahnula sam od iznenađenja kada sam vidjela prekrasne naušnice u obliku suze sam malenim dijamantom na sredini. Nasmiješila sam joj se i zahvalila se. Uzela ih je od mene i stavila ih na moje uši. Kutijicu sam gurnula u svoju torbicu.

„sada smo tvoj stric i ja na redu. Zatvori oči." Nekoliko trenutaka sam ih samo promatrala, a onda sam ga poslušala i zatvorila oči. Bojim se ovog iznenađenja. Tata je poznat po tome da pretjeruje s poklonima za moj rođendan. Prije dvije godine mi je kupio stan, a prije tri godine mi je dao polovicu novaca da pokrenem svoj posao. Sada se nadam da nije nešto veliko.

Uhvatio me je za ruku i polako me vodio nekuda. Izašli smo van iz kuće jer sam osjetila hladnoću na svojoj toploj koži. Zastali smo, a onda više nisam osjetila njegov dodir na svojoj ruci. Čula sam njih troje kako šapuću, ali nisam razabrala riječi.

„možeš otvoriti oči", rekao je tata. Polako sam ih otvarala jer sam se previše plašila onoga što me očekuje kada ih otvorim. Zagledala sam se u njih jer nisam znala zašto se toliko široko osmjehuju i šire ruke, ali onda sam shvatila. Iza njih je bio crni auto, da budem preciznija novi Audi. Gledala sam zabezeknuto u njih. Znala sam da će opet pretjerati. Jučer sam ga upozorila da mi ne kupuje ništa.

„vas dvojica niste normalni. Auto?" pitala sam u nevjerici. Tata i John su se namrštili. Možda mi nisu kupili auto i sad sam se osramotila kao nikada u životu. Pogledali su se, a onda opet vratili pogled na mene.

„jednostavno hvala bi bilo dovoljno", rekao je John i nasmiješio se. Dakle, ipak su mi kupili auto. Što ću s njime? Auto se inače vozi. Znaš, uđeš u njega, upališ motor i odeš kuda god te kotači nose. Možda što dalje od Manchestera?! Daj, samo ti začepi! Rijetko kada idem van, a kada idem van s Aurorom, posudim auto od Louisa. Iako mi ga on nerado daje jer se boji da bih mogla razbiti njegov ljubljeni BMW. Ima još tri auta u garaži, a on vozi samo taj jedan. Stvarno ne razumijem muškarce.

„hvala vam obojici, ali i nekakav nakit bi bio dovoljan. Ili mi niste trebali ništa kupovati."

„željeli smo ti nešto pokloniti za rođendan i nema više rasprave. John i ja smo sretni što smo ti nešto dali."