Devetnaest nijansi duge

Prolog

Smatram, da se u životu svake osobe pojavi onaj koji joj promijeni život iz korijena. 

On je bio moja osoba.

Tog dana kad sam ga vidjela kako trči niz ulicu, znala sam da ću, bez obzira na to kamo će nas život odvesti, vidjeti njega kako mi se smije. On je bio više nego drugi. Nije bio drugačiji. Bio je bolji, veličanstveniji. Stvarniji. Znao je da boje nisu zapravo boje kakve jesu. Znao je da svemir nije skup čestica kakav zapravo i nastoji biti. Znao je da se nećemo rasplinuti ni dolaskom apokalipse. I tim pogledom uvjerio me u sve nemoguće što je ikada bilo.

No, nastojala sam se brinuti o realnosti, privukla sam se onkraj zida koji nije bio ništa više doli tihe i glasne rijeke tuđih zapovijedi. Zatomila sam sebe bojeći se svega što sam mogla postići slušanjem njega. 

Onda se pak niotkuda pojavila vjera da je cijeli moj život bio laž. Sićušan i vjetrom zameten trag zaprijetio je svemu što sam imala. Da je sve u što sam vjerovala zapravo krinka pod maskiranim osmijesima onih za koje sam mislila da će mi pomoći, shvatila sam prekasno. Poprijeko toga, ruka smrti koja je stalno uz mene odjednom mi se dobrano približila i zaustavila moje srce.

No, izgleda da sam zapravo prekasno uvidjela da je stvarnost tu. Nadomak ruke. Ona mi je cijelo vrijeme bacala konop dok sam se ja sčućurila uza zid čekajući da netko prođe mojim tunelom i spasi me. Sama nisam imala hrabrosti to učiniti. 

Prekasno sam shvatila da mi nije ostalo više ništa, samo odbrojani dani.

Kada je sve došlo na mjesto saznala sam tragičnu istinu.

Porušenu istinu.

Besmislenu i uzaludnu istinu.

Sve je u mojim rukama.

Osim činjenice da sam upravo umrla.