Devetnaest nijansi duge

14.

(AN: Već smo na 14. nastavku! Brzo sve to ide. To znači da nas od sljedećeg puta čeka još samo pola hahah. Zar vrijeme tako brzo prolazi? Iako nisam nešto zadovoljna s ovim nastavkom, voljela bih da mi kažete kako se vama svidio. Ostavite neki komentar ili glas, zahvalna sam na svakom tragu koji ostavite ovdje. Ly)

Zvjezdana

Theo je automobil ostavio kod kuće. Isprva se s tom idejom nisam najbolje slagala no ipak sam mu popustila nakon što mi je obećao da ćemo iz garaže otići što je tiše moguće. Ako bi nas itko od naših obitelji vidio zajedno, ne samo da bi bili izrazito ljuti na mene, nego bi me i poslali natrag kući. S tom idejom mogla bih uništiti Theove planove, no onda nikako ne bih otkrila istinu pa sam od nje odustala.

Već petnaestak minuta čekamo skriveni iza njegovog automobila kako bi mogli izaći, a da nas ne opazi kućna pomoćnica. Iskreno, osjećam se puno slobodnije kad živim sama i ne moram brinuti hoće li netko od očevih slugu vidjeti što radim. Kao na primjer, bježim. Vozač Theova oca već neko vrijeme zavodi kuharicu ispred nas dok se ova pravi nedodirljiva.

"Jesam li ti rekla da je najbolje da me iskrcaš samo kod kuće?" nevoljko sam šaptala. "Sad do ovog ne bi došlo. Zamisli da nas vide. Što ćemo onda?"

"Prestani dizati paniku. Riješit ću. Imam plan", nasmijao se okrenuvši mi leđa kako bi se lakše naslonio na stražnji dio automobila i pogledao van.

"Kakav to?" bila sam zaista ljuta.

"Omesti ću ih. Izaći ću van i jednostavno popričati s njima na stepenicama. Dat ću ti znak kad da kreneš. Za to vrijeme ti ćeš iz garaže otići u vrt i tim putem do plaže. Gotovo, doma si za tri minute."

"Fantastično. U redu koji je tvoj znak?"

"Ovo", prošao je rukom kroz kosu boje lješnjaka. Plava svjetla uz rub zida preslikavala su se na na njegovu licu.

Kimnula sam. 

Izašao je iz garaže s ugodnom predstavom i pozdravom. Ulizivao se kao da te ljude nije vidio već nekoliko godina. Upitali su ga treba li kakvu pomoć, no on je odgovorio da mu je namjera bila samo zaželjeti im laku noć i pitati ih jesu li svi kod kuće. Bože, pa tko ide na spavanje u osam sati navečer? Ah, pa da! Theo i ja. Jer se za samo dva sata nakon toga budimo i krećemo u hod šumom punom kamenja.

Zapravo, taj plan izlaska iz garaže bio bi zaista uspješan. Da nije bilo jedne male sitnice koju nismo predvidjeli.

Potpun opis trenutka 

U kutu garaže bilo je dizalo kojim se moglo doći na gornji kat kuće. 

Brojke iznad dizala su se zasvijetlile što je značilo da će se za nekoliko sekundi vrata otvoriti.

Osoba na izlasku će ugledati mene.

Okrenula sam se prema Theu koji je bio očaran samim sobom i svojom glumom pa moje mahanje rukama nije vidio. Odlučila sam samo otići pošto su ova dvojica bila okrenuta prema njemu koji se stravstveno raspričao o prednostima ranog odlaska na spavanje. Praveći sitne korake zaobišla sam automobil i skrenula iza zida.

"Netko je tamo!" začula sam ženski krik istog glasa kao i u one kuharice. Kako me pobogu vidjela kad je zaneseno zurila u Thea? 

"Theo, što se događa?" mlađi muški glas prigušeno je dolazio iz garaže. To je zacijelo bio Josh. Morao je biti. Kako sam se samo dala nagovoriti na ovo? Od svih ukućana pobjegla sam baš pred njim. Moram se smjesta izgubiti odavde.