Devetnaest nijansi duge

10.

(AN: Već smo na desetom poglavlju! Iako nisam puno aktivna ovih dana, voljela bih kad biste mi ostavili komentar ili glas da vidim da ste još uvijek tu. Kako vam se zasad sviđa i imate li simpatije ili nesimpatije (kaj je to za riječ? Hahah) prema nekom dijelu priče. Ly)

Veliko razočaranje odmah na početku poglavlja

U zatvoru šume pune divljih zvijeri dogoditi će se svađa. 

Dvije osobe neće biti niti svjesne koliko će ta svađa utjecati na njihov daljnji život. 

No pravo pitanje jest hoće li ih ta svađa još više zbližiti?

Ili će između njih napraviti kilometre tuge?

Te osobe smo Theo i ja.

Rekao mi je da se maknem od njega kako bi mogao pročitati i shvatiti poruke. Nema se tu što za shvatiti, pomislila sam. Lagala sam mu. Točnije, prešutjela sam mu jedan veliki dio istine koji je svakako trebao znati. Sada moram snositi posljedice.

"Theo", čekam da se okrene kako bih mu rekla zašto sam to učinila. 

"Lagala si mi", zaključio je.

"Jesam", kimnem. "Prešutjela sam. Zato da se ne bi umiješao u nešto što moram učiniti sama."

Stala sam ispred njega. Iz lica su mu iskakale različite vrste emocija. Bio je zbunjen, ljut, bespomoćan. Nije znao kako se postaviti u vezi ovoga. Ni on ni ja nismo znali što reći.

No od svih izbora njegov mi je dušu odvojio od tijela.

"Je li barem umiranje istinito?"

Stala sam ukopana na mjestu. Riječi obrane nisu izlazile. Više onaj strah da će Theo sve saznati nije bio ni poprilično aktivan kao saznanje da misli da lažem o umiranju.

"Molim?" upitam skršeno. "Pitaš me glumim li da umirem?"

Odlučila sam mu se suprotstaviti svime što imam.

Otvorio je da nešto kaže no riječ se sudarila s nevidljivom branom u njegovim ustima. Nije rekao ništa.

"Ne mogu vjerovati", glas mi zbog pucanja u grlu poprima visoke tonove. "Pitaš me pravim li se da sam bolesna? Pitaš me pravim li se da neko savršeno idealizirano prokletstvo hoda pored mene? Zašto pobogu? Zašto bih to željela, Theodore?" povisim glas krajem govora.

"Lexi, nisam tako mislio, želio sam - "

Obrisi kajanja preslikavali su se na njegovom licu. Izgovorio je to u afektu, ali na mene će ta nesmotrena rečenica ostaviti trajne posljedice.

"A kako si mislio?" prekinem ga bijesno. U cijelom životu, od svih svađa s Theom ovo me najviše povrijedilo. "Misliš da sam lažirala umiranje", zurila sam u njega ludo. 

"A što bih mislio?" suprotstavio se. "Prešutiš mi ovako bitnu stvar, a znaš da nam je odnos na klimavoj stolici."

"Da se mene pita, ne bi ga trebali ni imati!" viknem ogorčeno. "Znaš li koliko psihopat bi morala biti da ti lažem da sam bolesna?"

Riječi ne mogu opisati bijes i frustraciju koja stvara tjeskobnu kupolu oko mene. Lažem mu da sam bolesna? Zadavit ću ga. Znala sam da dolazak ovamo s njim nije bila dobra ideja. Trebala sam ostati kod kuće i ljude iz prošlosti ostaviti tamo gdje i pripadaju.

Tamo gdje je ono prije.

Ono što više nikada neće biti.

"Nisam tako mislio", ponovio je prethodnu misao. "Jednostavno, do sad si bila jedina osoba u mome životu koja mi ne laže. Poludio sam."