Devetnaest nijansi duge

29.

(AN: Važno: Voljela bih da uz nastavak slušate ovu gore pjesmu, Stay od Rihanne. Iako ne govore o istoj temi, pronašla sam ju tek nakon što sa napisala nastavak i melodija i ritam mi baš idu uz ovo. Ovo je pretposljednji nastavak cjelovite priče, s tim da možemo zbrojiti ili oduzeti još nekoliko dodatnih nastavaka kao što su epilog i dodaci. Vrlo mi je važno da vas čujem, da čujem što mislite o tome što sam ovdje pisala i kakav kraj se bliži. U srijedu stavljam još jedan nastavak (koji nije dio priče već je tu samo za diskutabilne scene lol) u kojem će biti samo vaša nagađanja tako da vas i onda nešto očekuje. Recite mi što sve mislite o ovome. Ly)

Samaragdna

Trčala sam gradom u nadi da ću stići na kraj nagađanja, na kraj laži pa čak i na kraj svake proklete istine koja nas proganja. Trčala sam želeći ga spasiti od ruke iskonskog pakla, ma koliko suludo to zvučalo.

Sitnica koja će gurnuti prethodnu misao u red čekanja

Deset sati ranije.

Napisala sam mu pismo.

Mali, rukom popunjen papir koji je izgledao više kao neki podsjetnik ili naljepnica, ležao je na dnu mojeg ormara s odjećom. Nisam ga ni stavila u omotnicu pošto ju nisam imala. Doduše, prekopala sam svaku ladicu tatine radne sobe tražeći istu, no nije bilo pozitivnih rezultata. Javile su se samo ponovne sumnje u cijeli sistem koji mi je Theo rekao istog dana. U istinu, Erica i sve ostalo. Onda sam zaključila da te sumnje nastale traženjem omotnice koje se pretorilo u slučajno listanje očevih starih papira uopće nisu bile sumnje, već dobar dokaz da Eric zaista je kriv.

Nakon što sam se u potpunosti izgubila u poslovnim knjigama, papirima, potpisima i naravno prašinom, odlučila sam započeti ono što sam mu oduvijek željela reći.

U slučaju propadanja plana. U slučaju da cijela njegova kula od karata sastavljenih samo od nade bude izbodena i gorko srušena. U slučaju da mi duga ne pomogne, baš kao što ždralovi nisu pomogli ni Sadako.

U slučaju da umrem.

Dragi Theo, željela sam započeti. Onda sam shvatila koliko je to izlizano pa sam uzela novi papir. Nisam željela da sve ovo ispadne dramatična ljubavna romansa koja nikada nije upoznala sretan kraj. Theo je bilo prekratko i prehladno. Kada je taj početak stajao preda mnom prsti su mi se počeli lediti nad saznanjem koliko bešćutna sudbina može galopirati prema nama.

Nisam bila kao u filmovima i pod stolicom imala hrpu zgužvanih papirića s krivim počecima. Prvo sam napisala pismo. Pa ispravila greške i tek tada ga uredno prepisala na novi papir. Presmotana sam za uredno i točno pisanje od prve.

Onda sam izašla iz njegove sobe.

Jer me za vrat čvrsto uhvatila činjenica da već dugo nisam razgovarala sa svojima doma.

Sada sam shvatila da je idealno vrijeme da mu taj papir i dam. Kako smo ispunili skoro sve zadatke nešto u meni je počelo tinjati. Nerazumljiva tama koja svakog puta iznova prešara tvoje sve će biti u redu i iznad njega napiše neće. Zapravo sam mu to pismo mislila dati u bolnici. Prije no što se susretnem s brkatim starcem koji ima moje nalaze u rukama. Tako sam zamišljala doktora. Ali mi je ova misao kopala tunele kroz misli. Bili su prešarani grafitima svake nade mog života koja je propala. Da su ti zidovi stvarni, tada na njima više ne bi bilo mjesta.

Ustanem s drvenih stepenica tarase na kojoj smo još uvijek sjedili i trgnem se.

"Čekaj tu", ideja mi bljesne u očima.