Devetnaest nijansi duge

Epilog

(AN: Žao mi je što ste toliko čekali. Voljela bih od svakoga od vas tko je došao dovde da mi kaže kako vam se cijela priča sviđa i jeste li zadovoljni. Što ste osjećali i što mislite o svemu Ovo je za vas, iz dubine mog srca. Hvala vam. Volim vas ♡)

Da se Theo nije žalio na moje kaktuse, nikada ne bi bili u ovakvom problemu.

Baš me zanima kakav bi izraz lica imao da sam mu iste bacila u glavu.

Već pola sata se vješto podbadamo traženjem bijele komode koja bi stajala kraj prozora. Kako kupci Miamijske IKEA trgovine nisu spremni za naša tipična vrijeđanja, često znamo zadobiti neki čudan pogled. Kao micanje sunčanih naočala i sužavanje očiju da bolje čuju tko je kome rekao kakvu opasnu laž koja samo potvrđuje obostrano obožavanje.

"I dalje mislim da je ona druga komoda bolja jer ima tri ladice", prekriži ruke na prisma dok ja bacim oko prema zvučniku kojim su odzvanjale nove ponude. Uopće nije bitno ima li tri ladice ili ne. Neću popustiti.

"Previsoka je" puhnem, "kako ne razumiješ. Pola prozora će biti prekrito njome."

"Lexi", milo me pogleda i makne mi kosu iza uha. "Tko još na to gleda?"

Oh ne, neće me dobiti tim pogledom.

"Ne gledaj me tako", proračnato ga pogledam, "neću popustiti pred tim licem." Smješkam se jer već vidim kamo ovo vodi.

"Ni za još tri nova kaktusa?" nekoliko puta je pomaknuo obrve gore dolje misleći da je ova taktika podmićivanja bolja.

"Ni za još tri kaktusa", ponovim.

Čvrsto stojim iza svoje odluke, a moja sivo bijela komoda rame uz rame s nama.

Ali zaista, tko još gleda na broj ladica. Mogla bih mu ovdje isplaziti jezik da nas neka bakica sa strane ne proučava kao staklene figurice u muzeju.

Jučer smo u prolazu kraj neke trgovine biljkama kupili tri kaktusa. Stavili smo ih na prozor između kuhinje i dnevne sobe. Ali je prozor premali i kaktusi bi završili glavom na podu da nismo zaključili kako je krajnje vrijeme da kupimo komodu koju planiramo nabaviti otkad smo se doselili u ovu kuću. 

A to je dobrih šest mjeseci.

Znam da bez tih zelenih biljčica ne bi bilo ni ove drame. Ali ona se uspješno penje našim licima i prisiljava nas na smijanje svakog puta kada shvatimo da su za naše prepirke krivi obični kaktusi.

Kaktusi.

Ali bez njih ne možemo.

Jer su oni nešto toliko snažno kao i onaj račun koji stoji zarobljen u okviru  obješenom na zid spavaće sobe. Ostali su dijelom nas još kada je prvi put došao i upitao me volim li kaktuse. Kada sam prestravljeno trčala kroz Georgijsku tržnicu rušeći stvari dobrim ljudima. Kada me zaustavio, a ja sam po prvi puta pročitala zelenilo njegovih očiju.

Kada sam ga ponovno srela. Nakon mnogo godina.

Iako nam je Nora prouzročila bezbroj trauma, bez susprezanja bih sve ponovila. Da se ta žena nije pojavila u našim životima i odjednom odlučila cijelu moju prošlost baciti pred oči svijeta, nikada ne bih bila ovdje. Sada smo daleko od nje. Ona i moj otac će dugo vremena plaćati za prevaru Erica i pokušavanje zataškavanja svake istine koju su kasnije sami otkrili. Možda, samo možda, mi na neki način slama srce to što su prisiljeni ostati iza sličnih rešetaka kakve je na svojoj ogradi imala Monica Toreli.

Nju nisam upoznala kao svoju biološku majku. Misao da moja prava mama nije moja mama te da neka žena zbog toga ima u potpunosti unišen život nasilno me utapala u tjeskobi. Kad god želi, Monica me može pronaći. Zna gdje sam. I sigurna sam da zna zašto sam otišla u mjesto toliko udaljeno od tog grada.

Pronaći mir.

Jer sam ga onoga kada sam beživotno ležala u bolničkom krevetu, izgubila.

Ono što me vratilo u život

Klinička smrt.

Nikada nisam ni mislila da će me šest mjeseci ležanja u bolnici nakon još jednog zastoja srca toliko promijeniti.

Iz Savannaha smo otišli direktno u Boston i tamo dugo vremena ponovno sređivali moje zdravlje s nekim novim doktorom čije smo namjere provjerili pedeset puta prije no što sam ušla u njegovu ordinaciju.

Pokušavala sam skrpati svoje misli, razgovarala s majkom i hodala na milijune novih pretraga dok je on čekao. Strpljivo je dolazio i planirao dan kada ću biti spremna strpati stvari u kofer i poslati ga na drugi kraj Američkog kontinenta samo kako bi tamo pronašli mir.

I tako smo se pronašli ovdje. U gradu u kojem sunce poklanja svoju toplinu svakom njegovom kutku. U gradu udaljenom tisuću i petsto milja od mjesta u kojima smo proveli cijeli život.

I nije mi žao.

Nije mi žao što je onoga dana izlaskom iz Norine ordinacije velikim crvenim markerom prekrižena sva stabilnost koju sam imala.

Nije mi žao što sam napustila Boston. Što sam otkrila kako lako mogu ishlapiti nedirnuti životi.

Nije mi žao.

Nije mi žao što sam zbog istine zamalo umrla.

Ni za što mi nije žao sve dok je on tu.

I već ga vidim kako ima plan uzeti treću garnituru da bi oboje bili zadovoljni.

Noseći manju kutiju s dijelovima prema automobilu otvorio je prtljažnik i stavio je unutra.

"Ipak se nismo posvađali", zadovoljno kažem sjedajući na stražnja sjedala automobila kako bih se okrenula prema njemu. Patikama još uvijek dodirujem tlo parkirališta. "Znala sam da ćemo pronaći kompromis." Smjestim bradu na podlakticu koja je bila na naslonu i gledam kako je smjestio kutiju s dijelovima u prtljažnik.

"Mi se uvijek snađemo", približi glavu kroz prtljažnik k meni i namigne mi.

Shvaćanje koje me dotakne kao jutarnje zrake sunca.

Sve je bilo zbog njega.

Kada smo stigli kući požurila sam mu otvoriti da lakše prođe. Iako je želio to nositi kroz terasu, gdje su vrata veća (kao i mogućnost da razbije staklo), nagovorila sam ga da prođe kroz prednja jer mu je tamo brže. A i kutija je teška. Pitam se kako bi tek bilo da smo odabrali stan udaljen nekoliko ulica. Tada bi morao sve to vući stepenicama u slučaju da je lift zauzet.

Sva sreća da je naša ljubav prema moru prevagnula. Sto posto sam sigurna da ne bi mirno živjeli da nam se miris plaže svakog jutra ne uvuče u postelju.

Dogurao je kutiju u dnevnu sobu i sjeo na stolicu okrenutu kuhinskom otoku. Sjednem tamo pomaknuvši svoju u njegovu smijeru. Zjevnem. Spavalo mi se jer smo se jučer tek u dva sata u noć sjetili kako bi mogli ispeći palačinke. Primio me za koljeno kako bi me okrenuo k sebi. U pozadini je svirala neka pjesma. Prozor je bio otvoren i upuhivao nam svjež zrak. Kupaći kostimi su se sušili na terasi ispred koje je po plaži trčao neki dječak sa zmajem u ruci.

Sol je svakog jutra skakutala kroz otvorena vrata balkona.

More je živjelo u nama.

Smije mi se.

Makne mi kosu s lica i stavi ruku na moj obraz. Laktom se naslonim na kuhinjsku radnu ploču kako bih mu bila bliže.

Nasmješim se.

Sretna sam. Iz najskrovitijeg kutka svoga srca, sretna sam.

Dignem glavu prema njemu kako bih bila sigurnija da je ovdje. Da sam s njim. Da sve što osjećam nije puka iluzija ljubičastih boja.

Kada uhvati moj pogled osjećam se kao da me zagrlio.

Sigurna sam. Vjerujem mu. A istinski vjerovati ponekad znači i više nego mu reći volim te.

Trepnem.

Pogledam ga pa još jednom zavirim u nijanse polarne svjetlosti. I tamo ih vidim.

Osjećaji.

Sve se događa zbog njih.