Devetnaest nijansi duge

7.

(AN: Već smo na sedmom nastavku! Ne mogu vjerovati! Još samo dvadeset i tri za objaviti! Ups... Jesam li upravo rekla koliko priča ima nastavaka? U redu, jesam. Ali nema veze. Iako me zanima kakav ćete dojam imati na kraju, sad me više zanima kako vam se sviđa ovaj nastavak! Pa vas ostavljam da krenete čitati (nastavak, ne ove moje nebuloze kojima pokušavam popuniti an) kako bi mi u komentarima mogli reći kako vam se čini. Ostavite neki glas ako vam se sviđa. Ly)

Florescentno zelena

Glasnoća i nepresušnost zvuka koji me izvlačio iz sna, prepala me. Pogledavši na mobitel vidjela sam da je bilo tek sedam sati ujutro i da me zove otac. Nevoljko sam prešla prstom preko zelenog svjetla koje je sviralo na zaslonu mobitela i javila se.

"Dobro jutro, tata!" pravila sam se uzbuđena. No zapravo, mozak mi je još uvijek bio u zemlji snova. Tamo je sve bilp mirno. Sigurna okolina i privatan prostor iz kojeg sam izvučena ko da me ne netko čupao.

"Lexi! Kako si?" suzdržano je rekao. Nije bilo tople dobrodošlice u razgovor. Izgledalo je više kao službeni poziv. No nisam mu to uzela za zlo jer je pretrpan poslom. Još uvijek se trudi dokazati da smo vrlo uspješni na tržištu sa svojim plantažama pelargonija. Nakon što smo otišli odavde, prodao je sve urode pistacije. Kupili su ih Hendersoni za masne novce. Nakon nekoliko godina boravka u Miamiu čuli smo kako su se obogatili te da im proizvodnja odlučno ide. Moj otac uložio je novac u cvjetne urode. Riskirao je i vratio svoje ime nazad na tržište nakon čega za Joshovu i Theovu obitelj više nikada nismo čuli.

Pomislila sam na sve što se dogodilo prethodna dva dana. Pričanje s Vivi, skandal na tržnici pa čak i onu misterioznu ženu. Sve što sam željela jest biti kod kuće uz svoje roditelje i smijati se s Ruby. No kao mala sam napravila veliku grešku za kojom sada moram čistiti.

"U redu sam", užasno sam, ali ti to ne bi trebao znati. Neću mu reći za sve ovo. Samo ću ga nepotrebno opteretiti. Glavom su mi se vrzmale beskonačne informacije. Naspram svega nisam smjela misliti na Thea. "Kako je mama?" pokušala sam kontrolirati drhtanje u glasu.

"Oh, dobro je", čula sam topli smijeh. "Promijenili su program pa joj serija traje sat vremena dulje. Možeš zamisliti kako samo uživa." Nasmijem se na pomisao tatinog izraza lica kada je to shvatio. S druge strane bilo mi je neobično drago zato što se više ne ljuti na mene. Pa Bože, samo sam se spakirala i rekla da odlazim, da meni to netko napravi krenula bih za njim samo da ga dobro nalupam.

"Vjerojatno je organizirala slavlje zbog toga", ustala sam i pogledala kroz prozor. Ptice su letjele oko ribarskih brodova na južnoj strani obale. Plaža je bila mirna. Mogla sam iste sekunde izaći na topli jutarnji pijesak, no predomislila sam se shvativši da nisam popila jutarnju kavu.

Sjetila sam se vremena prije svih nedaća. Znali smo sjesti na terasu s pogledom prema plaži i uživati u svemu što smo imali. Doduše, naše majke i očevi sjedili su ovdje i tog kobnog dana. Smijali se, šalili. Bili nesvjesni zvuka koji će ih za nekoliko sekundi pokriti kupolom nemoći. Prolomilo se cijelom ulicom i ukralo san svih ljudi koji su stanovali u kućama između Greya i Hendersona.

Melankolično je uzdahnuo prenuvši me iz misli. "Lexi, kada se vraćaš?" zatekao me pitanjem.

Kako da mu samo kažem da se neću vratiti? Nikada.

"Ovdje je baš umirujuće, spokojno, nema gradske buke i strke. To mi pomaže", pokušam mu opisati atmosferu iako znam da strepi od odgovora na pitanje koje je nedavno postavio. Neću ništa reći. Idem tamo zaobilaznim putem. Ne planiram ga šokirati ne vraćam se rečenicom.