Devetnaest nijansi duge

11. (1. dio)

(AN: Sretan Božić želim svima koji ga danas slave, ugodan dan svima ostalima. Želim da svi budete jako sretni! Da ne duljim, kao poklon danas stavljam nastavak koji dam podijelila na dva dijela jer bi stvarno, ali stvarno bio predug da ga stavim cijelog hahaha. Ostavita trag da ste tu i da vidim kako vam se sviđa. Ly)

Još uvijek smo, zamrznutih očiju, stajali kraj prozora Theovog tavana. Imali smo tisuću pitanja od kojih ni jedno nije imalo svoj jedinstven odgovor. Moglo se dogoditi da je sve što smo pronašli došlo ovamo igrom slučaja te da to nema nikakve veze s kobnim listopadom zlog datuma. No, ako bi povjerovali u ono što sada vidimo, po prvi puta punim srcem znam da nešto postoji. Poruke su bile samo početak otkrivanja plahte koja je obavijena preko tajni Savannaha.

Početak.

Svega.

Jedina istina koju sada znam jest ona da će nas nešto ružno sve pomesti. Postoji mogućnost da će se zlo koje ćemo pronaći uvući u naše vene neprimjetno poput pera koje je palo na zemlju. Koliko je misteriozno i zastrašujuće, toliko te priziva da ga otkriješ. Bez obzira na to što mi strah kuca srcem, moram ostati dovoljno dugo da saznam što je Molly odvelo od nas.

"Idem kući. Pronjuškat ću još na svome tavanu", pogledala sam ga mirno. Ruke su mu bile na licu i skrivale emocije od svijeta. Znam da se osjeća izdano od strane oca, izdano od strane sviju, ali sad kad smo počeli otkrivati pravi tok stvari, ne smije odustati. 

"Lexi? Misliš li da moj otac ima veze s nesrećom?" 

Gledao me kao da želi da mu istog trena kažem da je sve što smo do sad otkrili bila laž. Oči mu više nisu bile boje novog proljeća. Njima se sada protezala ona bespomoćna maslinasta boja puna sivila i nemoći. Bile su samo još jedan od mnogih razloga zašto Thea nisam smjela uvući u ovu igru bez dna.

"Gledaj", maknula sam prašnjavu deku s izlizanog kauča kako bih sjela preko njega, "možda je sve ovo slučajnost. Možda su fotke slučajno gorjele. Vjerojatno ste palili stvari s tavana pa..."

"Lexi!" prekorio me grubim glasom, "zašto bi netko slučajno spalio fotke?". Ne znam vidim li dobro ali mislim da će se upravo rasplakati. "Ne znam što da mislim. Probaj pogledati kod sebe pa ćemo razgovarati. Nazvat ću te."

I samo tako, u nekoliko riječi potjerao me kući. Razumijem da je želio biti sam, ali ne slažem se baš s idejom da me se riješi u nekoliko riječi. Možda je i sam shvatio da je miješanje u prošlost i moje poslove sasvim kobno za njega. Šuljajući se, tiho sam izašla iz kuće i preko plaže pješačila prema svojoj. Još petnaestak minuta stajala sam ispred svoje terase i gledala kako se sunce diže iznad morskih valova. Ubrzo sam vidjela onu poznatu spodobu kako mi se približava sa slikom u ruci.

"Odustao si od jadikovki?" upitala sam sklanjajući s lica koju koju je okretao jutarnji vjetar.

"Pronašao sam nešto", u ruke mi je tutnuo onu istu fotografiju koju sam nedavno poslikala. Djeca na okupu, Eric otraga, smrtonosan pogled, ja zaokružena.

"Što bi to trebalo značiti?" upitala sam nevino. Nisam izrekla naglas misao koja mi je okupirala mozak već punih šezdeset minuta. Theov tata je kriv. Nisam zbog jedne sitne stvari. Koliko god željela vjerovati da on ima prste u tome, poznajem ga. Bio mi je poput drugog oca. Volio me. Kako bi se tek Theo osjećao kad bih mu rekla da dokazi upućuju da mu je otac kriv, ali ne vjerujem u to zbog lojalnosti. 

"Pogledaj otraga", digao je obrve kako bi me naveo da okrenem sliku. Kao što sam već vidjela, ista ona adresa koja me ludo podsjećala na neko mjesto. Samo nisam znala koje jer ovdje nisam istraživala već godinama. 

"Što si radila u onoj kući na brdašcu? Na onom, kako govore, ukletom mjestu?" 

Pitanje je zvučalo kao optužba na smrt nakon što sam glas spojila s izrazom lica. Optuživački. Nisam se mogla nikako opravdati. Prema svemu što sam do sada shvatila, mora da je to ta adresa. Vjerojatno me podsjećala na to mjesto. Čim smo više i više bivali uvučeni u vrtlog laži iz prošlosti, mene je sve više i više hvatala jeza od ovog mjesta. Ne znam što ćemo sve otkriti.