Devetnaest nijansi duge

17.

(AN: Opravdanja: Žao mi je. Vjerujte mi. Tokom čitanja ovoga dijela shvatit ćete čemu ovo služi. Želim brdo vaših mišljenja vezanih uz današnji nastavak. Brdooooo. Ostavite komentare i, ako vam se sviđa, neki glas. Nadam se da ste imali ugodan tjedan. Ly)

Iz dugo željenog sna prenula me glasna zvonjava mobitela. Jučer nikako nisam mogla zaspati. Galopirala sam kroz milijun misli u svojoj glavi kako bih pronašla način da novonastalu situaciju riješim što bezbolnije. Osim toga, razmišljanje o Faruqovom stanju odvlačilo me od mora koje bi me možda ponovno posjetile kad bih zaspala. Na kraju sam, nekako, sklopila oči. Pogledala sam na sat i vidjela da je pola devet.

Tata me zove ponovno. Duboko uzdahnem kolebajući se nad pitanjem koje sam mu željela postaviti. Monica? Eric? Nakon što sam čula vrlo zabrinut pozdrav s njegove strane, odustala sam. Nikako ne želim da se zbog ovakvih pitanja još više zabrine ili da me pošalje kući ako osjeti miris dima.

Jer u Savannahu već gori.

"Jutro, Lexi!" uzdahnuo je, "je li tamo sve u redu?"

"Bok tata", trudim se odagnati drhtaje u glasu. "Naravno da je sve u redu. Zašto ne bi bilo? Kako je tamo? Kako je mama? Je li vam se Ruby javila?"

Bombardirala sam ga pitanjima i odglumila blagi zvuk smijeha. Treba čuti da sam sretna. Smijanjem sam željela prikriti ono pucanje glasa koje se sve češće stvara kad progovorim.

"Mama je dobro. Od Ruby ni traga ni glasa", staloženo odgovori. Ustala sam iz kreveta i pomaknula tešku, plavu zavjesu koja je zaklanjala sunce. Ostala je samo ona svilenkasta koja je štitila sobu od vanjskih pogleda.

"Želio sam te pitati je li sve u redu zbog onog nesretnog događaja jučer popodne. Jesi li čula što se dogodilo?" nezadovoljstvo i nemir iskakali su mu iza svake druge riječi. Ovo je bilo doslovno čitanje između redaka. Želim da se vratiš, tamo hoda ubojica koji je pretukao dečka.

"Nisam", slažem, "što se dogodilo?". Poravnala sam zavjesu koja me škakljala po bosim stopalima i krenula u kupaonicu s mobitelom zaglavljenim između uha i ramena. Sjela sam ne rub kade i vidjela pola svog lica u ogledalu preko. Da je ona montirana malo više desno, vidjela bih cijelo.

"Neki mladić tvojih godina je pretučen, skoro je umro. Vijesti kruže Savannahom. Baš čudno, ja koji sam kilometrima udaljen, znam što se događa, a ti ne. Previše spavaš, Lexi."

Možda je i umro, samo ja to ne znam jer sam od tjeskobe u grudima previše uplašena da nazovem i pitam za njega. Uzdahnula sam i prisilila se na osmijeh, trebao je to čuti kako bi sve izgledalo normalno. Ali, zaista. Zašto se sada brine? Razarajuća je činjenica da se takve stvari događaju svakodnevno.

"Zaista?" besramno lažem. "Nisam imala pojma. Kako si ti saznao?"

Gorjet' ću u paklu.

"Svaki dan čitam tamošnje internetske portale. Da znam kakvo je vrijeme i što se događa. Brinem Lexi."

I baš zbog toga, te male sitne i stvari, mala sam snažnu grižnju savjesti. Stalo mu je do mene, a ja mu radim iza leđa i ispitujem je li njegov bivši poslovni partner sudionik u nekom zločinu. Saznajem stvari o starim ljubavima koje ne bih trebala. Grozna sam osoba. I grozna kći. Razmislila sam o tome bi li mu trebala reći da se ipak vraćam, no tada sam shvatila da bi i njega i majku, kao i Ruby, bilo jako lijepo iznenaditi.

"Trebala sam znati", stavim bosu nogu na drvenu pomičnu stepenicu, a rukom se naslonim stavljajući je na rub do bedra.

Još smo neko vrijeme pričali sve dok me iz razgovora nije odvuklo zvono. Bilo je to tako besramno od osobe na vratima, ma da ona nije mogla znati da razgovaram s ocem koji mi nedostaje.