(AN: Shvaćam da sam ovo napisala malo zbrda zdola i da je malo nerazumljivo pa mi se zbog toga i ne sviđa. Ali u slijedećem nastavku ću sve objasniti. Vjerujte mi. Recite mi što mislite o ovome u komentarima. Ly)
Danas nije svirala glazba.
Prvi put otkako sjedim u automobilu s Theom nije bilo glazbe. Nije mi bilo važno to što smo se vozili prema improviziranom groblju, niti to što putem do tamo ne mogu čuti neku glazbu ili radio voditelja. Čak niti to što moram slušati tiho dodirivanje guma i ceste pri čemu se stvaralo trenje.
Strašila me ona tišina u njemu koji je stiskao volan kao da će ga svakog trena slomiti.
Nije vozio brzo. Theo je vozio toliko polako da sam se bojala da će se u jednom trenutku okrenuti natrag i otići u skroz suprotnu točku našeg planeta. Vozio je najmanjom dopuštenom brzinom što čak i nije bio problem jer se u krugu od kilometar nije pojavljivala ni jedna naznaka drugog automobila.
Ako bih se opet vratila na glazbu moram se prisjetiti i toga da je ona svirala čak i kada smo se vozili u planinu onih kasnih sati. Naposlijetku i kada smo na prozoru razrušenog gradilišta vidjeli da je Faruq u opasnosti. Kladim se da ju od silnog bijesa i prestravljenosti nije stigao ni ugasiti.
No sad je nema.
Kao ni žurbe.
Sva ona pitanja koja se nalaze u njemu vješto skriva. Slila su se u njegove ruke. No on ne zna jednu stvar. Ništa nikada nije tako moćno skriveno da ne bi samo moglo pronaći pukotine u zidu. U ovome slučaju njegovo zelenilo mi nije trebalo. Ove dvije stvarčice i volan koji pati od stiska bile su mi dovoljne da shvatim kako trenutno prolazi torturu vlastitih misli.
Nuklearnu eksploziju.
Neodgovorena pitanja i strah.
No u tome nije bio sam.
I ja sam se bojala.
Došla sam ovamo otkriti što se pobogu dogodilo s mojom sestrom, a uz to sam dobila prastaru obiteljsku dramu zbog čije je oštrine ona izgubila svoj život.
Mrzim smrt.
Smrt je grozna.
Smrt je strašno, krajnje i neupitno grozna.
Mrzim ju.
Jer sam izgubila Molly.
I neprestano razmišljam o tome što bi bilo da je ostala. Jer neke ti se osobe toliko plaho i nevino upletu u srce da dugo, zaista prokleto dugo, ne možeš normalno živjeti nakon što odu.
Nevjerojatno je to koliko nekoga imaš u sebi. I koliko tebe nestane kad on ode.
U redu je pričati o tome. Danju kad mi se potkrade u mislima. U redu je pričati o njoj. U usputnoj značajki na koju me podsjeća ili činjenici koju je ostavila. U redu sam kad ju spomenem u nekoliko rečenica.
No, na kraju dana...
Ona je ipak samo netko tko je trebao biti u mome životu sada.
A nije.
I nikada više neće.
Tada samo pluta oko mene ili neumorno viri iz svih mogućih kutova grabeći me za srce.
Ne smijem plakati. Iako sam već na rubu jednog dubokog uvlačenja zraka kako bih nadoknadila bol koju sam izbacila. Ne smijem plakati jer bi Theo to vidio i okrenuo se u pola milisekunde s deset tisuća argumenata zašto je ovaj posjet poguban za moje zdravlje.
Na kraju se samo zakašljem kako bih taj udah zamotala u paketić sličan rođendanskom poklonu. Zvuk plakanja i kašlja koji sam tada proizvela nikako nije bio sličan mašni i papiru punom boja. Više je to bila nezgrapno zamotana kutija iz koje su sa svih strana stršile nesavršenosti. No poslužila je svrsi. Theo nije primjetio.
YOU ARE READING
Devetnaest nijansi duge
青少年小说Nakon što se mladoj Lexi život ponovno preokrene za tristo i šezdeset stupnjeva vračajući joj bolest koja ju je pratila od malih nogu, sve krene nizbrdo. Sićušna poruka, nekoliko riječi i provokacije osoba iza ekrana vratit će ju u prošlost i pokren...
