Devetnaest nijansi duge

21.

(AN: Svim ženama ovdje, djevojkama i djevojčicama želim sretan Dan žena. Nemojte nikada zaboraviti koliko ste snažne i koliko toga možete. Ako vas itko pokušava uvjeriti u suprotno, tacnom po glavi i problem riješen. Volim vas. Da ne duljim, recite mi kako vam se sviđa ono što danas saznajete u nastavku. Ly
Ps: ako sljedeći put opet slučajno kliknem na publish onda će u naslovu nastavka biti stavljen minus, tek toliko da znate da nastavak nije uređen i da sam ga objavila slučajno)

Neizvjesnost sljedećeg trenutka i Theovog poteza protezala se mojim tijelom poput boli. Nisam znala što zapravo želim čuti. Bi li bilo bolje da mi kaže kako je sve ovo što je malo prije izrekao laž izrečena samo kako se ne bih ljutila na njega ili prava istina koju je skrivao dulje od šesnaest godina?

"Molim?"

Što je gore od toga da me mrzi?

Da me voli.

Nisam znala što bih rekla. Niti što bih učinila. Zaboga, nisam znala ni kakve osjećaje gajim prema rečenici koja je visila među nama.

"Sviđaš mi se, Lexi. Možda je to glupo i nemoguće, ali znam što osjećam."

Lupilo me neočekivano.

Ne. Ne. Ne. NE i NE!

On to ne smije osjećati. Nema šanse. Bože, što sam učinila? Umirem, umrijeti ću, a on će ovako, na lud i besmislen način ostati bez mene. Znala sam da je moj pristanak na one zadatke bio loša ideja. K vragu, što da sad radim? Bojala sam se da se ja ne zaljubim u njega, a sad je bilo obrnuto. Zatekao me u najgorem trenutku. Najgorem od svih. Kad sam usred potjere za ubojicom svoje sestre. Kad sam usred hvatanja njegovog oca. Usred svoja tri mjeseca. Usred smrti, pobogu. Moram ovo nekako riješiti.

"Theo... Gle", zamucam. "Ja", uzdahnem teško. "Jednostavno, ovo. Nije se trebalo dogoditi."

Nije se trebalo dogoditi?

Nije se trebalo dogoditi!?

Jesam li mogla reći goru rečenicu?

K vragu!

K vragu, Lexi!

Te zelene oči požurivale su me na sve moguće načine. Bile su željne odgovora. Izvlačile su ga iz mene poput magije. A istodobno su blokirale sve kontakte i zabranile mi komunikaciju. Kako da mu objasnim da se upleo u najveće sranje koje je ikad u životu vidio?

"Theo ja", prislonim ruku kraj ogrlice kako bih pokazala na sebe. "Ne znam što da mislim", slegnem ramenima. "Umrem. I da krenem na liječenje ne znam kako bi to završilo. Eksperimentalno je. Nemam pojma hoće li djelovati. Znaš, eksperiment ne mora uvijek potvrditi hipotezu."

Kao što ja ne moram uvijek izabrati krive riječi, ali ovaj put baš jesam.

Zaključak

Ja sam idiot.

Nemam pojma što radim.

"Dopusti mi barem da te uvjerim da probaš", molio me pogledom. "Oprosti za ovo što je mama rekla. Znaš da nisam tako mislio. Morao sam im nešto reći kad si se vratila."

Moje srce vrištalo je vlastite riječi. Planovi koje sam imala sada su dijelovi rastrganih papirića na podu. Ako krenem za svojim srcem, sve će se raspasti.

"Nisam s Calebom u bandi", nasmijem se pokušavajući spasiti naš odnos. "Iskoristila sam ga kako bi te otjerala jer je anonimac to tražio."

Digla sam obrve kako bih ga navela da nešto kaže. Nisam dobra u ovome. Nisam dobra u mirenjima jer se nikada nisam ni svađala.