Devetnaest nijansi duge

26.

(AN: Još je tako malo do kraja! Sad me već zaista počelo biti strah. Voljela bih kada bi svatko od vas nabacio neki komentar čisto da znam kako vam se ovo sviđa i da ne budem paranoična. Divni ste! Ly)

Nježno rumena

Sabrati se.

Fraza koja se sastoji od devet slova. Ona tvore riječ. Dvije riječi. Sabrati i se. Čini mi se kako je došlo iz značenja sabirati, što potječe od riječi skupiti ili pokupiti. Može biti i sastati se ili usredotočiti.

Na internetu piše da se najviše koristi kada protagonist mora savladati jake emocije, pribrati se i razmisliti o onome što radi. Točnije, kao što i riječ kaže - sabrati se. Sabrati dijelove koji se kovitlaju usred tajfuna. Posložiti ih u uredan redosljed i vojnički ih pozvati da svaki ponovno sjedne na svoje mjesto. No u tome je ključna stavka sabrati ih.

A ja to ne mogu.

Pokupiti dijeliće emocija. Staviti ih na prava mjesta i ponovno napraviti dvorac od pijeska. On će se, ponovljenom pustinjskom olujom, ovoga puta raspasti do kraja. Ti će se djelići pijeska, zbog istine koja je dovedena pred njih, rasprsnuti u vrlo, vrlo nesavršene formacije. Poput atoma kojem nedostaju čestice ili ih ima previše.

Mislila sam da će saznati istinu biti oslobađajuće. Da ću se prestati osjećati kao da plivam pod tonama vode. Priznajem, to je prestalo. Jer sam tu vodu udahnula.

Ne mogu ni zamisliti kako je Theu. Njegov otac kriv je za Josha.

Njegov vlastiti otac.

Sjedila sam na terasi kad se daleka prilika ptice strovalila u val i za dvije sekunde odletjela. Pa ponovila. U tom trenutku apokaliptična činjenica sletjela je u moj um.

Da nije bilo mene nikad ne bi saznao.

Ja sam kriva.

Ne Eric. Kriva sam ja.

Jer ništa ne postoji tako dugo dok se ne sazna.

Kriva sam za sve. Za Molly. Za mamu. Za tatu. Za Josha. Za njihove roditelje. Za Faruqa. Za Sierru. Za Savannah. A sada na kraju i za Thea.

Jednom sam mu rekla da me ne smije voljeti.

No nije me poslušao.

Uzela sam mobitel i utipkala njegov broj. Na zaslonu su se pojavile dvije opcije. Zelena slika za poziv, a žuta za poruku. Odabrala sam onu manje bolnu jer, da sada čujem njegov glas bez trunke života, i ova hladna kuhinja na čijoj stolici sjedim bi se okamenila. Nakon što sam pobjegla iz kuće jer mi je ispričao istinu, slijedio me van na živi, gorući pijesak. Iako se spremala oluja zbog sivila i malešnih kapljica koje su tu i tamo kao kamikaze pale na našu kožu, pjesak je tog dana gorio. U njemu je živjela svaka laž, svaka neistina i svako zlo. Ono obrnuto od pravog isparavalo je jer čak ni snažna i neslomljiva zrnca pijeska nisu mogla zadržati istinu. Dogovor je bio da prespavamo saznanje kako bi znali što činiti.

Prošla su dva dana.

A ja se nisam usudila virnuti iz kuće.

Sjetila sam se kako sam mu, dok smo zajedno noću sjedili na plaži, rekla da sakrije svoje oči od mene. Da me tako ne gleda. Da mi ne prikazuje staromodan film u kojem se nečiji osjećaju mogu iščitati samim pogledima. Nisam ga smjela mješati u ovaj nered. Nisam imala pravo oduzeti mu miran život koji je vodio. Nisam smjela uletjeti u njegov mali svijet kao komet, ostavljajući krater pun oštrog kamenja.

Jedina istina

Nisam ga smjela voljeti.