Devetnaest nijansi duge

22.

(AN: Obavijest: Priču stavljam na kratku pauzu od dva ili tri tjedna zbog puno obaveza i nereda u kojima mi se misli nalaze. Žao mi je što sljedećih nekoliko tjedana nema nastavka ali stvarno mi se trenutno teško skockati. Plus, danas sam skoro zaboravila postaviti nastavak jer sam gledala isječke starih Disneyevih filmova hahah. Uglavnom, ovaj nastavak je malo dulji kako bih vam se ispričala, a sljedeći dolazi 5. ili 12. 4. O tome ću još odlučiti. Sorry. Ly)

Purpurna

Postoji trenutak kada vam u životu sve ide po planu. Onako kako ste zamislili. Ne postoje nepremostive prepreke ili teško dostupni ciljevi. Ne postoji ništa osim glatko kreiranog cilja koji stoji pred vama. Tu su samo, možda neprimjetni, oni koraci koji pomažu da pri još većem uzbuđenju dođemo do ostvarenja zadatka. Tog trenutka smo nezaustavljivi.

No ja se nalazim u potpuno obrnutoj situaciji.

"Moram", udahnem tupo, "trebam zraka."

Teško dišući izletjela sam iz automobila nesvjesno tražeći nešto što će mi dati odgovore. Ili samo malo više kisika jer me dokument koji smo upravo pronašli činio suviše tjeskobnom da bi moja pluća normalno funkcionirala. Slučajno sam se sudarila s informacijama koje su me, baš poput starog sata koji se njiše u dva smijera, udarile u predio moga trupa i sav kisik koji je počivao tamo nespretno izbile. Možda sam silno željela pronaći pravi razlog traumatične nesreće od prije šesnaest godina, ali nisam htjela ovako duboke tajne. Ovo mi ne pomaže pronaći što tražim. Štoviše, samo to pitanje zavija još dublje pod plahtu. Donosi nešto crno.

Neku tamu koja je ovim dokumentom otključala vrata.

Potom se iskrala iz sobe.

Uplela prašinu u sebe.

I stala iza naših leđa.

A ja nemam pojma kako ću je ponovno vratiti na mjesto gdje pripada. Nije kao da mogu izbrisati sjećanje na nedavno saznanje. Tamo piše moje ime. Moje prokleto ime. Željela sam postati snažna, no ranjivost se rađa u svakoj stanici mog tijela.

"Lexi", Theo je skočio iz automobila kako bi došao na moju stranu.  "Jesi okej?"

Vidjela sam da su mi oči pune suza, no to mi nije izgledalo kao plač. Nešto se preljevalo preko mog vidnog polja i sve ono što sam vidjela pretvaralo u mutnu baru koja se s vremena na vrijeme raspuhala u maglu. Stavila sam ruku na automobil kako bih se naslonila, no strašna bol u glavi spriječila me da ispravno napravim bilo što od toga. Nevjerojatno, kao da me netko opalio po potiljku.

"Isuse. Sjedni."

Primio me za ruku i okrenuo tako da sam sjela u automobil. Stopala su mi dodirivala šljunčanu zemlju. Naslonila sam laktove na koljena, glavu u šake i tako ostala nekoliko sekundi čekajući da se bombe u mojoj glavi smire.

"Nisam to željela", uznemireno kažem, "to je samo još jedan trag. Isti je kao i ostali. Nema im kraja. Nema im jebenog kraja! Vrtimo se u krug. Samo što se sve oko nas razlikuje. Ponovno i ponovno, ne slaže se. Znaš koja je ovaj put razlika razlika?"

Čučnuo je pred mene i obgrlio mi šake svojima. Taj stisak slao je u mene nezamislive vibracije mira. Topline. Kao da su riječi iz ruku govorile da će se sve doći na mjesto. "Smiri se prvo. Kasnije ćemo razgovarati."

"Ne. Sada ćemo. On to i želi." Ustanem. "Je li tako! Želiš nas izluditi!" Vikala sam pokazujući prstom na zrak. 

"Smiri se, Isuse! Najbolje da nas još neki snajper upuca tu. Anonimac je sposoban za sve." U nekoliko sekundi posjeo me natrag u automobil.