Devetnaest nijansi duge

5.

(AN: Tako sam neopisivo sretna što su se ogromni problemi ovog tjedna danas djelomično smirili i nadam se da će sve krenuti na bolje. Usprkos svemu, upjela sam urediti nastavak, pregledati ga tri puta (jer sve mora bit' perfektno, jel?) i srediti sve na instagramu. Sliknut citat, napravit popis za Interliber i vrištat jer idem na Interliber. Jesam li spomenula Interliber? Fangirlam oko Inteelibera, gdje toga ima. Ima kod mene. Uglavnom, novi nastavak je tu, nabacite glas i komentare da vidim kako vam se sviđa. I možda se sutra vidimo na Interliberu. Ly)

Tirkizna

Probudila sam se prije nekoliko minuta kada me toplina jutarnjeg sunca konačno uspjela dohvatiti. Skuhavši kavu, sjetila sam se kako sam se prepala kada sam otvorila oči jer nisam bila kod kuće. Dočekao me bijeli plafon koji je po sebi imao plave, plastične, lakirane zvjezdice. Od tih istih odbijala bi se mjesečeva noćna svjetlost. Sve samo kako bi one mogle blistati. To mi je, kad sam bila djevojčica, uvijek davalo mir. Danas više ne pali.

Više nisam u Miamiju. Došla sam doma. Došla sam saznati istinu.

I kunem se, to je jedina pozitivna stvar cijele ove situacije. Danas ću morati izaći da kupim kućne potrepštine i nadam se da me nitko neće prepoznati. Ukazivati na mene prstom, vikati to je ona ili kojekakve ostale gluposti. Osim činjenice da se bojim ljudi koji bi me mogli prepoznati, bode me i ona da ću zacijelo sresti obitelj Henderson.

Ostaje mi samo nada da me se nitko od njih neće sjećati. Lica se mijenjaju kroz petnaest godina.

Gledajući u vruću smeđu tekućinu iz koje se penjao opojan miris, pomislila sam da bi dobra ideja bila nabaviti nekog kućnog ljubimca koji bi mi pravio društvo sad kad živim sama. Uz to, nitko mi nešto takvo više ne može zabraniti. Ako želim da mi mačka šeće po kući, za to ne trebam proći kroz posebne lekcije kako će se zaprljati tepisi ili uništiti garniture.

Sjećam se da sam jučer, pri dolasku, ugledala jednu sasvim šarenu. Najvjerojatnije je susjedova jer je izgledala dobro. Relativno. Nije imala počupanu dlaku niti je izgledala gladno. Ali ne razumijem se u mačke. Desna strana glave bila joj je u potpunosti narančaste boje, dok je druga bila bijela s crnom mrljom ispod nosa. Duž leđa su se ispreplitali sivo bijeli tragovi kao u tigra. Imala je svaku boju koju mačka može imati.

Uključila sam mobitel i na internetu potražila gdje je najbliži azil. Ako mogu životinjici pružiti topli dom, zašto ne bi? Čim je ljubav uzajamna, ništa više nije bitno.

Nakon tridesetak minuta spremanja pozvala sam taksi koji me nakon sljedećih tridesetak odveo na željeno mjesto. Preda mnom se prostirala velika kamena prizemnica ravnog krova na kojem je zelenim slovima neonskog svjetla pisalo Šapica.

Pohitala bih svojoj budućoj mački da me za kragnu košulje nije povukla ruka savjesti i vratila tri koraka unazad. Ne mogu to učiniti krznenom patuljku. Ne sada. 

Bože, došla sam umrijeti. Kome će ta mačka ostati? Mijaukat će od gladi nakon sprovoda. Sa zanimanjem će gledati moje roditelje kako održavaju karmine. Oni ju neće ni pogledati, a kamoli da joj bace kakav komad mesa ili ju nahrane. Gledajući realno, svijet se promijenio i malo je vjerojatno da će ta ista mačka, koju neću nabaviti, znati uloviti miša. Priroda je jaka, ali smo ju djelomično uništili.

Čim brže sam mogla, nazvala sam taksi te me, za neko divno čudo, pokupio isti taksist koji me dovezao ovdje.

"Kući, gospođice?" dobacio je ugodnim smiješkom. U Miamiu nikada nisam srela tako ljubaznog taksista. U devedeset posto slučajeva naša vožnja završila je svađom ili uništavanjem cijelog mi dana.