Devetnaest nijansi duge

30.

(AN: Okej, ostavite mi trenutak da se saberem. Da pronađem maramice. Ostavljam ga i vama. Potražite maramice. Važno mi je da znate da nakon ovoga slijedi epilog. To je najbitnija stvar sada. Želim vaše emocije vidjeti po komentarima i želim da osjetite ovo jer je ovako trebalo biti od početka. Znam da sam pretjerala s brojem riječi i dužinom, no nisam znala da sve to ne mogu ugurati u jedan nastavak. Nemam živaca da ga prepolovim, a znam da svi vi čekate kraj pa evo, sve je tu. Još ću nešto reći u epilogu. Sada zaista želim da mi pokažete vaše emocije. Pozornica je vaša, komentari su vaši. Volim vas!)

Grimizna

Kada sam kliknula zelenu tipku zovi,  dva zvona su se produljila u cijelu vječnost.

Dobra stvar je bila ta da se Ruby uvijek odmah javila. Ja sam onaj prijatelj kojem je zvuk za poziv uvijek isključen, a Ruby je onaj koji se javlja i u najvećoj gužvi pa se ljuti na mene kad me ne može dobiti. Ali ova dva zvona su se i dalje činila kao da nikada neće prestati.

"Lexi! Dugo nisi..." 

"Ruby", urlam u panici, "moraš po mamu odmah. Moraš otići tamo i..."

Čuti njen glas bilo je najveće olakšanje mog života.

No morala sam ga prekinuti.

"Stani, stani, stani", prekinula me. "Što se događa? Lexi, je li sve u redu?"

Ništa nije u redu. Prvenstveno, red se izgubio sudaranjem njenih i mojih riječi tokom razovora u kojem je ona pokušavala nešto razumjeti, a ja sam se trudila ne gubiti dragocjene sekunde koje su se ovih nekoliko minuta pretvarale u pepeo.

"Moraš otići po moju mamu. Odvesti ju odande. Samo to učini." Pričam u panici. Samo sam željela da ju odvede na sigurno. Željela sam da se ništa loše ne dogodi.

Iako je već bilo prekasno za to.

Caleb je bio naslonjen na ormar kraj ulaza postavljen tu s namjerom skladištenja jakna i kaputa. Gledao je u pod s neobjašnjivom kombinacijom kajanja i boli uvezenih u kožu njegova lica. Tamo se sčućurio još otkad sam ga povukla u kuću tražeći objašnjenje. Izudarala sam ga, priznajem, no to nije pomoglo u prikupljanju informacija vezanih uz to što je Istina ponovno pokazala kolika joj je moć. Sve što je rekao jest da je moja mama u velikoj opasnosti, da mi je otac upetljan u mutne poslove i da svi koje volim mogu umrijeti. Točno tim riječima, klasične prijetnje. Čak i ne bih vjerovala u njih da nije bilo one druge poruke koja se pojavila nenadano kao stampedo u pustinji. 

Sve što ste otkrili bile su laži. Vi nesposobna djeco. Ukoliko za točno pola sata ne dođeš u gradske tunele život onog dečka koji nam je uništio planove bit će ugašen.

Srušila je istinu. 

Srušila je našu žrtvu.

Srušila je čak i laži.

Nije mi ostalo više ništa.

"Lexi? Molim te reci da je sve u redu." Uplašen glas s drugog pola američkog kontinenta odzvanjao je mojim ušima.

"Hvala Ruby!", viknem u žurbi navlačeći drugu patiku. "Volim te."

Nespretno sam ugasila poziv stavljajući mobitel džep.

"Gdje je ulaz u tunele?" stanem pred njega spremna mu svašta učiniti samo da mi kaže gdje je Theo.

"Ne ideš tamo", zaprijetio mi je. "Ti ne zaslužuješ vidje..."

"Ne zanima me što će se desiti!" vičem držeći ga za prednji dio majice. Sve radim tako brzo i ishitreno da ne znam gdje sam više. Šakama mi stisne ruke i urla na mene da ne smijem otići tamo.