Devetnaest nijansi duge

11. (2. dio)

(AN: (Početni PS: Da sam jučer primjetila da mi se nije objavilo, ovaj AN bi imao nekakvog smisla.)
Kako je danas petak, a nova godina prije drugog petka (nadam se da pratite) želim vam zaželjeti sve najbolje u novoj. Želim da vam se ispuni sve i da vam 2019. bude puno, puno bolja i sretnija. Današnji nastavak je ovdje. Ostavite neki trag da ste ovdje. Ly)

Vozeći se prema adresi s druge strane slike na kojoj sam bila zaokružena, shvatila sam da Monici Toreli pripada dio slagalice koju pokušavamo spojiti. Uvidjeli smo da informacije u glavi treba posložiti pa smo jedno drugome ispričali sve što smo znali o nesreći. Saznala sam da je i on, malkice, cijeli svoj život sumnjao u taj dan.

Parkirali smo nekoliko kuća dalje kako Monica ne bi zamijetila da smo došli ovako službeno. Theo je gledao kroz rešetkaste strelice prije no što je još jednom proučio iščupane žice zvona o kojima sam ga prije obavijestila. Stajali smo na vrlo vidljivom mjestu kako bi nas zamjetila, no ona nije izlazila. Željela sam primiti streličaste rešetke na ogradi kako bih se odgurnula i bila viša da vidim je li ovdje, no bile su prevruće zbog sunca koje je ustrajno piljilo u njih.

"Ima li koga!" viknula sam.

Theo me pogledao u čudu na što sam mu rekla da sam ju tako prošli puta tako izmamila van. Nakon petnaestak sekundi pridružio mi se. Za oko dobrih pet minuta vrata su se otvorila te je ona ista žena s polaroida, kao što Theo kaže Monica, izašla iz kuće i došla do ograde. Ponovno je bila misteriozno mrzovoljna.

Nešto s ovim mjestom nije u redu. Tjera me da mislim da je sve što smo otkrili početak velikog zla.

"Što opet želiš?" prekrižila je ruke na prsima sastavljajući obrambeni stav. "Vidim sad si dovela i prijatelja. Ima li vas još?", vikala je gledajući uokolo. Mislila je da se nalazi u nejvjerojatnoj prednosti, no kad je Theo povukao potez, njezin ponos je splasnuo.

"Mislili smo da bi nam možda mogli objasniti ova pisma, gospođo Toreli", digao je tridesetak pisama u zrak kako bi ih jasno vidjela. Nije šok bio to što joj je poskakivalo licem. Bio je to strah, dubok i težak, koji je ponovno preplašio i mene.

Zaista je bila uplašena. Ili ju je ovo čudno, nama nepoznato i strano mjesto činilo takvom. Kunem se da ovdje nešto postoji, nešto nedostižno.

"Uđite", pogledala je uokolo otvarajući vrata kovane ograde.

***

Predvorje je bilo drveno. Točno tako. Drveni pod, drveni zidovi, drveni namještaj i vješalice za jakne. Drveni privjesak za ključeve.

Sjedili smo u dnevnoj sobi. Kristalne vaze zastrašujuće jezivih oblika na hrastovim policama odavale su notu starinskog doživljaja. Kauč na kojem smo sjedili nije bio kauč već drvena barokna klupa sa sjedalicom presvučenom smeđom tkaninom s uzorkom cvijeća. Stol koji se nalazio u središtu klupe i dva stolca istog dizajna uklapao se u cijelu priču zbog svinutih nogu u kićenom smislu. Na tom istom stolu nalazila se vaza s najvjerojatnije hijeorglifima,ili nekim nepoznatim pismom koje je bilo upleteno oko glave faraona koju sam uspjela prepoznati. No ono što se u ovaj prostor, osim vremena u kojem živimo, nikako nije uklapalo, bio je televizor iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Vrijeme ovdje kao da je stalo. Imala sam osjećaj da je netko iskoristio vremenski stroj, izabrao razdoblja izvlačeći papiriće s godinama iz limene kutije, ušao u nekoliko igrom slučaja dobivenih godina, uzeo vrijedne predmete i rasuo ih po dnevnoj sobi.

"Theo", počela sam šaptati kako me Monica ne bi čula u kuhinju, "imam osjećaj da će nas preparirati i staviti na zid u svoju kolekciju." Prasnuo je u smijeh trudeći se da ne ispusti glasne zvukove.

"Još uvijek misliš da nije vještica?" gledao me s osmijehom.

"Nisam to rekla, nego ovo izgleda kao..."