Devetnaest nijansi duge

4.

(AN1: Dodatak: Kako je za nekoliko dana Interliber (najveći sajam knjiga u Hrvatskoj) želim samo reći da dolazim u subotu 17. 11. pa ako je netko tamo i ja sam tamo hahah (ya all know what I mean). Za više informacija javite mi se na instagramu chaos.designer18. Ps: ovaj dodatak zvuči kao Topshop reklama pa ako vam je čudno i meni je čudno. AN2: Jako, jako me zanima kako će vam se dopasti kraj ovog nastavka. Zato ovog puta neću ništa previše govoriti nego samo naglasiti da želim vaše komentare i mišljenja kako bih znala sviđa li vam se što radim. Ly)

Moja se prtljaga, u moru ostalih, vukla pokretnom trakom zračne luke. Jedino isto između svih kofera bila je ona teška brzina puža koja me tjerala na alternativu hodanja prema njemu.

I to da ga ljutito ugrabim kad se približimo jedno drugom.

Jer, ovdje sam. A od doma me dijeli samo obična, svojeglava prtljaga.

Koja još uvijek nije u mojim rukama.

U glavi sam vrtjela jučerašnju svađu s ocem. Nije bio ljut na mene. Bio je ogorčen. Gledao me s prezirom. Pitao me kako tako nešto mogu napraviti majci kad znam u kakvom je stanju. Kako mogu tako nešto napraviti njemu koji je sve ove godine brinuo o meni. Kako tako nešto mogu napraviti sebi. 

Kako tako nešto mogu napraviti sebi?

Koja sam satkana od lijekova dobivenih njegovim novcem.

Koja sam satkana od njegovog novca.

Odgovor na to ispao je iz mojih usta lak kao pero. No ostavio je ogromnu težinu na licu mog oca. 

Rekla sam da to nisam ni tražila. 

Na kraju je promrmljao da činim što hoću. S time sam shvatila da pernate riječi padaju kao planinsko kamenje.

Oprostila sam se s njima uz izgovor da moram otići kako bih pripremila stvari za fakultet. Tako je bilo rečeno zbog majke, no s ocem sam ipak pomnije razgovarala da ga pripremim na majčine lijekove. Nije znao za istina - poruke stvar pa me pustio nakon čega sam mu u pogledu vidjela nešto što me prepolovilo. Čvrsta vjera u to da ću se vratiti na eksperimentalno. 

Uzela sam kofer i, zajedno s onim drugim koji je došao minutu prije njega, krenula prema izlazu iz zračne luke. Kako su samo završili tako daleko jedan od drugog? Kotačići prtljage udarali su o već popucali pod kojim sam se kretala prema svježem zraku Georgije. Još samo sat vožnje i stići ću u mjesto gdje je sve započelo.

S prvom naznakom laganog vjetrića koji me dirao po koži, potpuno sam se isključila iz žamora nekoliko ljudi iza mene i sklopila oči.

Na svojoj sam zemlji.

Vidjela sam malu uplakanu djevojčicu, užarenih obraza popunjenih suzama, sljepljenim vršcima trepavica i ispranim medvjedićem kojeg je držala u ruci kao posljednju slamku spasa. Iza nje bio je elegantno obučen par s punim rukama prtljage. Žena sa šeširom kojoj je kaput letio u smijeru njenih okretaja i muškarac crnih, lakiranih cipela. Pogledima su uznemireno slijetali na okolinu kao kakve kamikaze uplašene same sebe. 

Nikada se nisu vratili. Sve do sada. Kada sam ja, ta ista djevojčica, ovog put bez medvjedića, ponosna i istodobno prestravljena, čvrsto stajala na zemlji.

Još jednom sam sklopila oči i ovoga se puta pokušala sjetiti neke dobre vibracije vezane uz ovo mjesto.

"Auč!", težak udarac u lijevo rame prenuo me iz pokušaja dok sam gledala kako moj kofer pada na tlo i ruši onaj drugi. Smeđokosi dečko kraj mene držao se za rame i digao pogled. "Pazi kud hodaš!" viknuo je iznervirano. Žamor i trube automobila vratile su se u moje uši zajedno s gužvom.