Devetnaest nijansi duge

3.

(AN: Treći nastavak je tu! Jednu stavku ovog teksta svi koriste kod sličnih tema kao što je i moja. Uzela sam ju namjerno. Da ju opišem na drugačiji način od drugih. To je i važnost ove priče - elemente klišeja opisati na drugačiji način. Shvatit ćete o čemu se radi kad dođete do tog dijela. Nabacite neki glas i komentar, obavezno usputne jer mi oni prokazuju kakve su vaše emocije. Točnije, kako knjiga djeluje na vas. Ly)

Maslinasta

Čekajući netom naručenu kavu s Ruby, smišljala sam najblaži način na koji bih joj mogla reći što sam odlučila. Iako je odluka ishitrena, nemam vremena za bolje promišljanje. Moja je majka uvijek govorila da trebam biti otvorena i u većini slučajeva izravna, no ovako nešto ne govori se izravno. Osoba kraj tebe neće se moći snaći u čašici nove informacije. Zaprepaštenje bi joj preuzelo kontrolu nad svakom živčanom stanicom. Ukratko, Ruby ne bi dobro reagirala.

"U redu, draga! Reci mi o čemu se radi i napokon se smiri", promeškoljila se na stolici i pogledala u mene usredotočeno iščekujući riječi iz mojih usta.

"Ruby", ispružila sam ruku preko stola u potrazi za njenom, "vrlo je ozbiljno."

Kimnula je i svojom rukom zagrlila moju znajući da će time ohrabriti moju želju za iskazivanjem istine. 

Bože, znala je koja je prava stvar u pravom trenutku. To je bilo presudno.

Upoznala sam ju u srednjoj školi. Krenule smo u isti razred i jednostavno se sudarile sličnim mišljenjima. Prijateljstvo je kao vožnja cestom. Kad stalno susrećeš onaj automobil koji stoji na istoj benzinskoj pumpi kao i tvoj. Šašava usporedba, da, ali uvijek sam se tako nekako osjećala. Ruby je moja osoba, kao sestra koju sam izgubila.

"Sjećaš li se kako sam ti pričala da su zadnja pogoršanja s mojim srce bila kad sam imala petnaest godina?" upitam. Zatresla je glavu u potvrdnom znaku dok joj je lice poprimalo strahovito zabrinutu grimasu. Predavala je onaj osjećaj u kojem znaš da će se dogoditi nešto loše, ludo tražiš način na koji ćeš to izbjeći, a istodobno znaš da ga nema.

"Ruby... Moje srce." Sklonila sam ruku sa stola tražeći najbližu rupu u koju ću se sakriti nakon što svojoj najboljoj prijateljici slomim srce. 

"Ono umire", smanjila sam ton svojih riječi.

Prvo što sam vidjela bila je potpuna blokada njezinih emocija. Kao da je zid, stvoren među nama, satkan od nemoći i tjeskobe, zabranio osjećajima da prođu. Otvorila je usta vapeći za riječima kojim ću joj reći da je ovo laž ili psina, ali nekako, u dubini pogleda, znala je da se s takvim nečim nikada ne bih šalila. 

"Oh Lexi!" poslala mi je tonu suosjećanja svojim riječima. "Zar opet? Nije istina!" razočaranje joj je buktalo u glasu. "To zlo te ne napušta?" iz nje je izvirao bijes. Gejzir bijesa.

Bijes koji je mene tjerao na plač.

Počela je poprimati faze prihvaćanja gubitka osobe. I to je u redu. Kako je krenula, u sljedećih pet minuta model Kübler-Rossa kod nje će doći do prihvaćanja. Ne znam kako bi to trebalo teći, no sigurna sam da ova brzina nije u redu. Negiranje je prošlo. Ljutnjom se se sada koristi. 

Nije plakala, nisam ni ja jer obje smo znale da će se ovo jednom možda dogoditi. Žao mi je nje. Više nego mog života, žao mi je njenog stanja nakon svega. Užasne emocije te spopadnu kad se moraš oprostiti s dragom osobom. No, ipak, usred uragana nad tobom, lakše je kad si spreman na to.

Pet minuta kasnije, nakon ispitivanja o novim informacijama s kojim sam se nadovezala i na sumnju u oca, krenula sam joj reći što sam odlučila.

"Vraćam se tamo otkriti što Istina želi od mene. Nadam se da će mi ta tri mjeseca biti dovoljna za istraživanje. Ako nešto otkrijem, odlično." Jedina misao koja me vodila bila je hrabrost. Ako ću prolaziti sve ovo još jednom, barem neka bude izvanredno. I do kraja.