Devetnaest nijansi duge

24.

(AN: Svima koji u nedjelju slave Uskrs želim sretan Uskrs, da ga provedete u okruženju kakvom želite, svima ostalima želim ugodan dan. Novi nastavak je tu, polako se bližimo kraju pa ostavite neki komentar da vidim kako vam se ovo sviđa. Ly)

Pastelno smeđa, boja kože

"Lexi, koga vraga radiš?"

"Nemoj zatvarati vodu."

Što se zapravo dešavalo? Prije pola sata nazvala sam Noru. Čudila se pozivu, bila vrlo počašćena mojim javljanjem i pitala me kako sam, no to sada nije bitno. Zvala sam ju kako bi joj rekla da prihvaćam eksperimentalno liječenje. Da se više ne bojim života niti želje za njim. Pitala sam ju može li potvrditi da uđem u sistem pošto ga čekam već neko vrijeme. Onoga dana kada sam razgovarala s njom o odlasku rekla je da me neće izbrisati s liste.

Nadala sam se. Bila puna uzbuđenja. I nade.

Nada je prokleta laž.

A Nora? Rekla mi je da moram znati nešto prije početka procedure. Liječenje u devedeset posto slučajeva ne uspije. Jer je probno. Kladim se na sreću. Odvratila sam joj da to znam, no na neki čudan način pokušavala me odgovoriti od nove želje. Bojala se da neću uspjeti. Moj život trenutno ovisi o toj njenoj čudnoj sebičnosti. Vjerojatno je, kao doktorica, doživjela puno takvih slučajeva, puno straha od krive preporuke. Imala sam osjećaj kao da ona i sama odustaje. Možda je to zaista bio strah od davanja mi krivog sustava liječenja, ali zašto sada? Kad ja želim, okolnosti ne žele. Svojim riječima brisala je svaku moju tvrdnju. Rekla je da je vjerojatno već prekasno. Razumijem da se boji, da se i ja bojim, ali trebala mi je pružiti priliku. Osjećala sam izbijanje njene ljutnje koja je dolazila od našeg posljednjeg susreta. Razgovor smo završile s uljudnim, djelomično primoranim, pozivom da se vratim za dva tjedna, tada će mi složiti termin kod nekog doktora. Kasnije mogu razmisliti.

"Ledena je, takva prehlada ti sad ne treba", čučne do mene gledajući me. "Što se desilo u međuvremenu? Jučer je sve bilo u redu, a danas ponavljaš igru moći."

Sjetio se igre moći.

Kad sam bila mala Molly i ja ponekad nismo smjele ići na plažu k Theu i Joshu. Sada shvaćam da je to proizašlo iz ljutnje naših roditelja. U takvim trenucima stala bih pod tuš i prijetila mami i tati da me puste. Molly me uvijek slijedila pa smo ubrzo obje bile mokre. Nisu željeli da se prehladimo. Zbog toga i ostalih izbora koji su bili ravni nuli, pustili bi nas da odemo. Kasnije smo bile kažnjene udaranjem na inteligenciju: "Ako ste toliko pametne da same znate što je najbolje za vas, slobodne ste." Ali nama to nije bilo važno sve dok smo se mogle igrati s njima. Nakon nekog vremena Molly je taj tuš i prijetnje prehladom počela koristiti da dobije sve što poželi. Tada su bili ljuti na mene jer sam joj ja pokazala svoje ideje. Sjećam se kako me je tata uvijek ispitivao: "Ako ne dopustim opet ćeš izvesti onu igru moći s hladnom vodom?" Jednom su Molly samo tako ostavili da se smrzne pa je pet dana bila u krevetu s kašljem i visokom temperaturom - po ljeti. Više nikad ni jedna od nas nije to ponovila.

"Ovo nije igra moći, Theo", pogledam prema gore hvatajući mlazove vode pogledom.

"Nego?"

Kako da mu kažem da je sve čemu se cijelo vrijeme nadao i sve što je radio za jedan cilj bilo uzalud? Ne mogu mu to reći.

I baš sam zbog toga razloga lagala.

"Neizlječivo je."

"Molim?"

Sjela sam u kadu pokušavajući s hladom vodom razbistriti um i pronaći riješenje. U ta dva tjedna mogu sve dovršiti, a onda ću nestati i otići na liječenje. Ako ostanem živa, pronaći ću ga, a ako umrem, barem to neće morati gledati. Znam da sam takve odluke ostavljanja Thea već puno puta donjela. Već dugo šepaju mojim umom. No oba cilja teška su za ispuniti. Mučno je čak i pomišljanje na to da ga ostavim. A bliska budućnost koja mi govori da ću mu na gori način slomiti srce para mi misli. Bolje je da ga maknem što je prije moguće kako se ne bi još više vezali.